Ako vladajući ne znaju koji je Ustav u Hrvatskoj na snazi – kako se vidi iz njihova upadljiva nesnalaženja prema kojemu Ustavu treba održati referendum o Vladinu prijedlogu promjena Zakona o radu – morali bi barem poznavati temeljne spise Europske unije, s kojom upravo otvaramo pregovore o poglavlju Pravosuđe i temeljna prava. U članku 28. Europske povelje o temeljnim pravima izričito se navodi “pravo na zaključivanje kolektivnih ugovora”. U Preambuli Ugovora o Europskoj uniji naglašava se, pak, “privrženost temeljnim društvenim pravima kako ih određuju Europska društvena povelja i Zajednička povelja o temeljnim društvenim pravima radnika” te se ističe “odlučnost za promicanje društvenoga napretka”. U članku 3. napominje se da je EU ”društveno tržišno gospodarstvo usmjereno k društvenome napretku, koje će promicati društvenu pravdu i zaštitu”.
Ugovor o djelovanju EU, koji zajedno s Ugovorom o EU i Poveljom čini tzv. Lisabonski ugovor, u Preambuli i u Članku 151. kao “ključni cilj” Unije dodaje “stalno poboljšavanje životnih i radnih uvjeta”.
No, mogli bi vladajući pogledati i u Ustav RH; te se odredbe nisu promijenile. U članku 1. se, na primjer, kaže da je Hrvatska “socijalna država”, a u članku 3. ističe se “socijalna pravda” kao jedna od “najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelj za tumačenje Ustava”. U članku 48. piše da su “nosioci vlasničkih prava”, dakle i vlasnici tvrtka, “dužni pridonositi općem dobru”, dok država “potiče socijalno blagostanje”. Članak 55. naglašava da “svaki zaposleni ima pravo na zaradu kojom može osigurati sebi i obitelji slobodan i dostojan život”, a da se “pravo zaposlenih i članova njihovih obitelji na socijalnu sigurnost i socijalno osiguranje uređuje zakonom i kolektivnim ugovorom”.
Ako vladajući već ne shvaćaju poruku koju im je uputilo više od 720.000 potpisnika zahtjeva za referendum, trebali bi ipak razumjeti da svojim prijedlogom promjena Zakona o radu krše gore navedene odredbe i Ustava RH i Lisabonskoga ugovora, koje ih obvezuju na poboljšavanje, a ne na smanjivanje radnih prava. Demonstrativno ručajući s poslodavacima, kako je to učinila premijerka Kosor, vladajući su, međutim, umjesto da budu pošten posrednik u društvenome razgovoru, stali na stranu onih koji bi hrvatske radnike sveli na nadničare.
Tvrdnjama da nema novca za održavanje referenduma premijerka gazi čanak 1. Ustava RH, u kojemu piše i da “narod ostvaruje vlast” također “neposrednim odlučivanjem”. Evo joj prijedlog gdje da taj novac nađe, a da istovremeno olakša zaključivanje pregovora o Pravosuđu i temeljnim pravima, za što će morati dokazati da se obračunala s korupcijom i na najvišim razinama vlasti: neka zatraži od ministra Kalmete da u državni proračun vrati po 50 milijuna kuna za svaki kilometar autoceste sagrađen tijekom njegova mandata. Naime, ako je Dalmatina stajala u prosjeku 4,5 milijuna eura po kilometru, a Kalmetine stoje 13 milijuna, pedesetak je milijuna kuna po kilometru negdje nestalo.
No, premijerka bi radije oponašala Kalmetu i referendum naplatila 170 milijuna kuna, iako predsjednik Državnoga izbornoga povjerenstva sudac Branko Hrvatin tvrdi da mu je cijena trostruko manja, pa se čini da bi joj za takav zahtjev rastrošnome ministru moglo uzmanjkati uvjerljivosti...
A kako pomoći poštenim poslodavcima kojima je zbog krize teško ispuniti sve obveze iz kolektivnih ugovora? Razumni sindikalisti ne bi se protivili da, u slučaju da je tvrtka iz objektivnih razloga, a ne zbog isisavanja kapitala, u crvenome, neka prava iz kolektivnih ugovora, poput regresa ili božićnice, privremeno ne vrijede. Ali zauzvrat bi poslodavci morali pristati da u dobrim vremenima podijele s radnicima dobit.
Stojo pobro jes\' poluđija...................