Predsjednik Stipe Mesić ovih je dana posjetio Mongoliju, u kojoj mu je
priređen srdačan doček, kakav se ukazuje samo najdražim gostima. Gost
iz Hrvatske, prenose mediji, uživao je u konjskim utrkama,
streličarstvu te u jedinstvenom grlenom pjevanju homi.
Neke političke i gospodarske koristi od putovanju u Mongoliju, budimo
realni, nema niti će je biti u doglednoj budućnosti. Osim ako se ne
dogodi neko čudo, što je ipak teško očekivati. Riječ je, zapravo, o
zanimljivu turističkom putovanju na koje, osobno mislim, barem jedanput
godišnje ima pravo i predsjednik Republike. I neka troškove egzotičnog
putovanja snose porezni obveznici.
Ali predsjednik i novinarska ekipa u njegovoj pratnji svim se silama
trude prikazati putovanje kao veliki uspjeh “gospodarske diplomacije”,
koja će otvoriti put za neviđenu gospodarsku ekspanziju Hrvatske u toj
dalekoj, prostranoj i mističnoj zemlji. Ispada da se nakon dolaska
predsjednika Mesića u Ulan Bator naši poslovni ljudi trebaju samo
pojaviti u glavnom mongolskom gradu, gdje ih čekaju unosni
višemilijunski ugovori s tamošnjim tvrtkama.
Slični su se signali slali i u vrijeme kada su neki drugi dužnosnici
posjećivali Kinu pa je bilo najava da ćemo na tržište od 1,3 milijarde
ljudi izvoziti naše “bogodano maslinovo ulje i vino”. Već su se, kao u
lancima sreće, izračunavali fantastični prometi i enormni profiti od
izvoza ulja i vina. Dovoljno je, računali su, da svaki Kinez popije po
jednu našu butelja pa da godišnje izvezemo 1,3 milijarde boca.
Ali naši su političari napadno izbjegavali donijeti drugu stranu priče,
koja je snove o osvajanju golema tržišta stavljala u prave, realne
okvire, a oni su zapravo nerealni. Riječ je o tome da su naše cijene za
kineske, a pogotovo za mongolske prilike, astronomske.
Osim toga, čak i veliki svjetski igrači imaju problema u proboju na
kinesko tržište pa kako onda očekivati od male hrvatske da pokori
“središnje carstvo”!? Malo je preuzetno očekivati da izvozimo ulje,
vina i sokove u Kinu kada se na našem Jadranu prodaje ulje iz
Španjolske, Grčke i Italije, a vino iz Južnoafričke Republike, Južne
Amerike i Australije.
Ali nismo samo nekonkurentni u “ići i piću” nego i u perjanici našeg
gospodarstva – građevinarstvu. Prema nekim računicama, pelješki most,
da ga grade Kinezi, stajao bi upola jeftinije. Kinezi su preuzeli
gotovo svu trgovinu jeftinom odjećom, a svi jeftini “hrvatski suveniri”
proizvedeni su u Aziji. Čak se i međugorske gospe uvoze iz Kine.
Ako ne možemo ništa napraviti u Kini, a ne možemo, onda još teže možemo
nešto napraviti u Mongoliji. Zemlja Džingis-kana ima manje od tri
milijuna stanovnika i puno je siromašnija od Kine. Ima bogata nalazišta
nafte, ali je teško očekivati da će Rusija i Kina dopustiti da netko sa
strane uzima crno zlato iz njihova susjedstva. Kad se Kina za naftu
bori s Amerikom i Europom u Čadu i drugim dijelovima Afrike, onda je
pomalo naivno očekivati da će “svoju” naftu dati nekome drugom.
Stoga se posjet predsjednika Mesića Mongoliji, kao i onaj otprije
nekoliko mjeseci Vijetnamu, može ocijeniti kao, doduše zasluženo,
turističko putovanje na kraju drugog mandata, a nikako kao “gospodarska
diplomacija” koja bi trebala spasiti hrvatsko gospodarstvo.
Vrijeme je da naši čelnici svoju “gospodarsku diplomaciju” počnu
demonstrirati u susjedstvu. Za početak bi bilo dobro da nekako nagovore
Slovence da, umjesto preskupih polugodišnjih, uvedu tjedne vinjete za
hrvatske građane i brojne turiste.
KOMENTAR
