– E, sad su najebali – zloslutno je kazao Glava i okrenuo novine prema nama. Pisalo je kako su u nekoj brazilskoj pripizdini pronašli pleme za koje nitko do danas nije znao. Pitao sam ga zašto.
– Kako zašto? Je l' lijepo piše da će se sad znanstvenici pobrinuti za njih da ne nestanu iako već žive tu, šta ja znam, deset tisuća godina. Kad te moderni znanstvenik uzme u zaštitu... To ti je čisti zicer. Pleme broji zadnje dane – Glava se samozadovoljno smijao. Gledao sam sliku golišavih urođenika i pomalo počeo uvažavati Glavin stav. Kako smo koga mi Europljani ili naši potomci otkrili, tako je istima stvarno počelo odbrojavanje. Zauvijek smo iznakazili obje Amerike, Afriku trajno zakovali uz najcrnju bijedu i još tome osmislili definiciju trećeg svijeta, Aziju upleli u kolotečinu iscrpljivanja. Mnogi će reći da smo to mogli jer smo bili superiorni, meni se činilo da smo bili tek svirepi. Jedino što sam žalio vezano uz ovo brazilsko pleme bilo je da ih nisu otkrili tamo '90.-ih. Tada bi ih MORH sigurno zbrinuo i dodijelio im stanove.
– Daj, molim te, nije to za zajebanciju, stvar je ozbiljna. Stanove su dijelili šapkom i kapom i kaj, ko te pita. Sad čitaš ta imena i slaba ti je utjeha u otkrivanju. Svi su namirli, a mi kao voajeri "sapunjamo mačora" iza zavjese i škrgućemo zubima. Nit smo maznuli stanove, nit možemo mirno spavati. Mi smo na pola pošteni, na pola pokvareni, na pola... – Glava se zabrojao.
– Bila su to idilična vremena. MORH je istodobno funkcionirao kao nevladina organizacija i stambena zadruga. Stvari su se brzo odvijale. Jedni su hitno evakuirani iz stanova, drugi su još hitrije zaposjedali tu prvu liniju fronta nacionalnog srama. Grabež zaogrnuta u domoljublje i lakomost bez premca. Samo znaš, tome se nije lako oduprijeti. Evo, ni naša se sadašnja Sanaderova zamjenica nije mogla oduprijeti sirenskom zovu za tuđim pa je pokleknula u nečijem stanu. Jer ako ona nije uspjela odoljeti, a pretpostavka je da Hvati za premijere biraju samo najbolje, onda je teško očekivati da će neki prosječan Hrvat odbiti ponuđene ključeve. Ipak, ni danas stvari u MORH-u nisu puno bolje. Godine su trebale da se otkrije kako je spužva srušila helikopter i ubila ljude, za avione se ne zna kako su oba pala. Da je MORH vodio istragu, još se ne bi znalo ni tko je '43. srušio most na Neretvi – moralizirao sam. Jebiga, kad nisam dobio vojni stan. Onda se odnekud stvorio Gajba:
– Ajd da vam ispričam nešto smiješno. Došo sam do nekih par pa ajd reko svojima doma, idemo par dana nekud van. Gledamo prospekte i onako, u prvom nam planu Tunis, pa se zapalimo za Egipat i na kraju velim im ja "a kaj mislite o Rusiji" – pogledao nas je značajno, a mi smo ostali hladni. Šutnja. Meni je onda bilo glupo pa sam pitao „Da, i kaj sa time?" Bilo je očito da će nam morati pojasniti vlastiti vic, a kad je tako onda je očito da isti nije uspio.
– Kaj s time? Kako ne kužite, u svaku zemlu u koju smo planirali ići izbila je teška pizdarija, rat – ljutio se.
– A da ti i tvoji onda zaplanirate i neki izlet u Srbiju – predložio mu je Glava.
