U zemlji u kojoj su sudovi zatrpani neriješenim predmetima,
koja je zbog stanja u pravosuđu pod stalnim nadzorom europskih
institucija i u kojoj obični ljudi iscrpljeni dugim sudovanjem gotovo
da i ne očekuju pravdu na jedinom svjetovnom mjestu na kojem bi je
trebali moći dobiti, Županijski sud u Zagrebu prije koji dan zatražio
je od Državnog odvjetništva da kazneno goni –
novinara!
Novinarov je crimen što je problematizirao tri presude
jednog zagrebačkog suca koji je u samo godinu dana oslobodio nekoliko
optuženika za organizirani kriminal. Među onima koje je pustio na
slobodu je, spomenimo usput, i čovjek kojega je prethodni sudac osudio
na 30 godina zatvora za atentat na Vjeku Sliška. Drski
medijski djelatnik, dakle, usudio se posložiti ta velika postignuća i
ironično konstatirati da je sudac o kojemu je riječ omiljen među
pripadnicima organiziranog kriminala jer i oni, kao i učitelji,
liječnici, postolari, sobarice, policajci, pekari... , žele živjeti
slobodno, pa im je srcu drag sudac koji za to ima razumijevanja.
E sad, jest Hrvatska demokratska zemlja, ali i demokracija ima svoje
granice. Barem tako misli zagrebački Županijski sud. Jer da ne misli,
ne bi kolektivno, kao institucija, zauzeo stav da je novinar počinio
kazneno djelo prisile prema pravosudnom dužnosniku jer je tekstom
sugerirao kako je dotični sudac trebao suditi. Suci najvećeg suda u
Hrvatskoj tim su potezom bez presedana pozicionirali svoju
branšu kao jedinu nedodirljivu kastu u državi.
Novinar u Hrvatskoj danas može propitkivati sve i svakoga. I stručnost
premijera, i brbljavost predsjednika države, i koruptivnost političara,
i podmitljivost liječnika, i sukob interesa kod ministara i zastupnika,
i zlostavljačke detalje u biografijama društvenih uglednika,
i krutost svećenika, i bešćutnost tajkuna... Tko se osjeti
oštećen novinarskim uratkom koji secira njegov rad ili život
ima pravo tužbom se boriti za sebe.
To pravilo vrijedi za sve građane ove zemlje, osim za suce. Jer, osim
prava da protiv nekog novinara podignu tužbu za uvredu ili klevetu kao
oklevetani pojedinci, samo suci imaju i zaštitu po službenoj
dužnosti i mogu institucionalno tražiti – što
pokazuje zagrebački slučaj – da se zbog njih pokrene cijeli
sustav. U Hrvatskoj se, dakle, može pisati o svima, ali se samo kritika
rada sudaca u pravilu dočekuje kao napad na neovisnost sudstva. Pa čak
i kad se piše o pravomoćnim presudama koje znače da je
postupak gotov i da je apsurdno govoriti o pritiscima.
Potez na koji se odlučio zagrebački Županijski sud sugerira da njegovi
suci kao da ne razumiju da neovisnost sudstva ne smije biti paravan za
šutnju o nečijem problematično odrađenom poslu.
Nije da nije bilo pokušaja uvođenja institucionalne
zaštite nekih društvenih izabranika. U
prošlom je mandatu, na primjer, ministrica pravosuđa
predlagala da se u Kazneni zakon ugradi odredba prema kojoj bi Državno
odvjetništvo po službenoj dužnosti gonilo uvredljive i
klevetničke tekstove o predsjednicima države, Vlade, Sabora, Ustavnog i
Vrhovnog suda.
Ta je ideja, naravno, propala, a njezini su protivnici bili i ljudi
koje je sporna odredba trebala zaštititi. Suci su tako
ostali jedina profesija u Hrvatskoj zaštićena poput ličkih
medvjeda. A ako ima loših liječnika, novinara, urara,
frizera i ministara – a ima! – zašto ne
bi bilo i loših sudaca? Ako se može javno postaviti pitanje
stručnosti i profesionalnosti bilo koga u Hrvatskoj, zašto
bi suci bili izuzeti? Zašto bi se zatvarale oči na
profesionalno dvojben rad nekog suca i zašto bi se kritika
na račun sudaca tretirala kao verbalni delikt? Na to bi pitanje suci
sebi trebali odgovoriti.
LIJEPA NAŠA POLITIKA
Neovisnost kao paravan
