New York zbog oglasnih napisa o sniženjima sve više počinje sličiti
Trstu u koji smo odlazili prije devedesetih godina. Ne piše Sconti nego
Sale, velikim slovima na izlogu gotovo svake trgovine pa gotovo da i
nema odjevnog predmeta, cipela, knjige, kućnih potrepština na kojima ne
piše stara, ona navodno prava cijena i nova, uočljivija, koja je
dvadeset, čak i osamdeset posto niža od originalne. Ameriku možete
kupiti na sniženju, jeftino daju samo da prodaju, kupci su postali
tražena roba, prodavači se dive svakome tko uđe u trgovinu.
Mnogi i pobjegnu od njihove pretjerane ljubaznosti. Prijatelj mi je
ispričao kako su se dvije prodavačice u poznatoj robnoj kući Masy’s na
Manhattanu posvadile koja će naplatiti proviziju na kupljeno odijelo
jer ga je jedna dovela do kabine za probu, a druga pomogla pronaći
pravi broj hlača. Kriza ljude mijenja, prisiljava ih da u borbi za
opstanak postanu okrutniji ili mekši, da imaju upaljene sve osjete kako
bi preživjeli. U New Yorku se na sniženju može dobiti gotovo sve.
Od hotela do automobila, od stanova do pedikerskih usluga, a pale su i
cijene kozmetičkih tretmana, pojeftinile su večere u mnogim
restoranima. U nekima nude butelje dobrog vina i do 25 posto
povoljnije, samo da gosti naručuju i troše. Trebalo bi i u Hrvatskoj
poslušati prijedlog ministra Kalmete da naši ugostitelji sezonu
dočekaju s nižim cijenama jer to je postao trend koji će turisti znati
cijeniti.
Amerikanci nisu izgubili potrebu za kupnjom i trošenjem koje valjda i
genetski nasljeđuju, ali nevjerojatno je kako se znaju prilagoditi u
krizi i suzdržati od uzaludna bacanja novca. Kupujući na sniženjima,
imaju osjećaj kako su dobili više za istu cijenu i tome se vesele. Iako
je američka financijska i gospodarska kriza mnogo veća od hrvatske,
nekako se više bojim njezina odjeka u našim krajevima jer nisam sigurna
da možemo, unatoč dugogodišnjim različitim krizama u kojima živimo i
snalazimo se, iz ove nešto i naučiti.
Najvažnije bi bilo – po uzoru na Amerikance, pri tome mislim na obične
građane, a ne na one bahate na Wall Streetu – naučiti štedjeti, mnogo
štedjeti, a ne očekivati da nam država sve rješava. New York izvana
djeluje blistavo i veselo, ali iznutra nema čovjeka koji ne strepi pred
odjecima financijskog i gospodarskog potresa te se ne pita koliko će ga
osobno sve ovo stajati preko ušteđevine, gubitka radnog mjesta ili
bankrota tvrtke u kojoj radi godinama. No zadivljujuće je kako se brzo
prilagođavaju novim uvjetima pa mijenjaju posao ili kreću u posve novi,
ne srameći se da imaju niži društveni status ili onaj koji nije
primjeren njihovu obrazovanju.
Prestižno je sada postalo osmisliti novo radno mjesto, drukčiji,
originalan način rada, ideje pršte jer Amerikanac ne želi biti slomljen
ni ponižen. Takvi ljudi pobjeđuju krizu i takav mentalitet ponašanja
moramo uvesti iz Amerike. Sniženjem cijena robe i usluga svi podjednako
žele pokazati solidarnost u teškim vremenima pa su uz malog čovjeka i
banka s nižom kamatom i omiljen kafić s jeftinijom kavom. U poznate
butike zvučnih modnih imena na Petoj aveniji ulaze stranci, ali
Amerikanci sve manje.
Ne zbog toga jer nema onih koji sebi to ne mogu priuštiti (jasno da
Amerika i dalje ima svoje bogataše), nego stoga što u kriznu razdoblju
mnogi ne žele privlačiti pozornost bahatom kupnjom, rastrošnošću. Za to
će biti prigode kad recesija završi, kad Amerika ispliva iz poteškoća.
Ovdje se ljudi znaju prilagoditi situaciji, a mediji im pomažu jer
objavljuju savjete kako spremiti večeru za deset dolara, kako uštedjeti
ili smanjiti kućne rashode, kupovati na sniženjima. Oni su složni kad
državi treba pomoći, kad je nacija ugrožena. Zar Hrvatskoj trebaju
jedino ratovi da njezini stanovnici budu takvi?
Pogled s Manhattana
