Vladi je predugo trebalo da pripremi izmjene zakona o mirovinskim fondovima, a sada kad je novi zakonski prijedlog konačno izbrušen, možemo sa sigurnošću reći da će on biti najbolja vijest koju je Kukuriku koalicija ponudila domaćem gospodarstvu.
Ponajprije se to odnosi na povećanje koncentracijskog limita ulaganja u hrvatske dionice sa 10 na 20 posto te na mogućnost neograničenog ulaganja 5 posto sredstava mirovinskih fondova u domaće tvrtke.
Dugo vremena jasno je da je koncentracijski limit ulaganja obveznih mirovinskih fondova drugog stupa, koji je do sada bio postavljen na samo 10 posto, zapravo postao ključna kočnica ulaganjima mirovinaca u domaće dionice. Drugim riječima, poticajni potencijali dubljeg ulaska obveznih mirovinskih fondova u domaće privatne tvrtke bio je zaustavljen preopreznim rješenjem. Zlobnici će reći kako je možda bilo dobro što je bilo tako jer bi mirovinski fondovi možda izgubili puno veći novac mirovinskih štediša tijekom krize na hrvatskim dionicama. Međutim, ta defetistička i izvrnuta logika zaboravlja kako zapravo nema alternative poticanju razvoja domaćeg tržišta kapitala, domaće burze te, ponajprije, privatnih domaćih korporacija. Iako su mirovinci do sada od mirovinskih štediša skupili impresivnih 55 milijardi kuna, njihova ulaganja u hrvatske dionice značajna su po svom volumenu jedino kao udjeli u HT-u i Ini. A sve druge hrvatske dionice čine samo 2-3 posto kapitala mirovinaca. Zamislite situaciju u kojoj je domaći privatnih sektor dobio barem dvostruko viši iznos te da je on sektorski bio logičnije distribuiran. Primjerice, hrvatski mirovinski fondovi do sada su zanemarivo investirali u turističke dionice, a u svim strategijama naš turizam trebao bi biti motor rasta. Kako bi izgledala domaća turistička ponuda da je pokoja milijarda mirovinskih kuna završila u tom sektoru?
Sasvim je sigurno da će mirovinski fondovi, čim zakon stupi na snagu, znatno povećati svoje udjele u više kompanija. Primjerice, Podravkin novi menadžment već dugo traži dokapitalizaciju. Nakon otpisa gubitaka mirovinci će pripremiti značajnu dokapitalizaciju Petrokemije, možda će slijediti njihovo povećanje udjela i u toj kompaniji te nastavak njezine privatizacije.
Posebno će biti zanimljivo pratiti kako će mirovinski fondovi koristiti mogućnost potpunog preuzimanja pojedinih kompanija. U ovom slučaju govorimo o izuzetnom iznosu za hrvatsko gospodarstvo, od čak 3 milijarde kuna! Toliki kapital uvelike može potpomoći oživljavanju gospodarske aktivnosti, pogotovo ako se računa da će posljedično oživjeti i burzovne aktivnost te da će drugi domaći i strani investitori u investicijskom zamahu najvjerojatnije pratiti oslobođene mirovinske fondove.
Najbolji dio priče je da mirovinski fondovi imaju na sebi veliku i jednostavnu odgovornost: moraju nam zaraditi za mirovine. Zato će kod ulaganja sigurno morati inzistirati na brzom i agresivnom restrukturiranju kompanija, na dizanju učinkovitosti i rezanju troškova. A to je najbolji put prema dizanju opće nacionalne konkurentnosti.
I dobro je da oslobađanje potencijala hrvatske industrije mirovinskih fondova dolazi nakon što su menadžeri tih fondova već naučili vrlo skupu lekciju prehrabrog ulaganja u firme koje svoje privremene uspjehe nisu temeljile na znanju, radu i konkurentnosti, nego na poslovima s državom ili zahvaljujući trenutačnim tržišnim okolnostima.
Velika brda novca nestala su u rakama domaće građevinske industrije i raznih sitnijih “uspješnih priča” kao što je bila Magma. Slična zalijetanja investitora u loše dužničke i vlasničke vrijednosne papire, pa tako i mirovinaca, nakon loših iskustava najvjerojatnije se više neće ponoviti.
Nije li bilo logično osloboditi mirovince i prije nego što je počeo masovni proces predstečajnih nagodbi?
