Utjecajni HDZ-ov veteran Andrija Hebrang, svjestan da će se izborna bitka voditi prsa u prsa, s ishodom nikad neizvjesnijim, pragmatično kaže da bi u borbi za novi mandat njegova stranka teoretski bila zadovoljna i s jednim zastupnikom više od socijaldemokrata jer bi im to dalo mogućnost sastavljanja vlade.
Naravno, samo teoretski, jer se HDZ nada da će razlika u njihovu korist ipak biti veća od jednoga saborskog stolca. No, Hebrangove riječi znače da je Sanaderov tabor u izbornu matematiku ukalkulirao i višemjesečni rast SDP-a, da se ne zavarava da može osvojiti blizu 66 zastupničkih mjesta, koliko ih je dobio 2003., te da je svjestan teškoća koje im je u propagandnom i psihološkom smislu donio tandem Milanović – Jurčić.
Sad se čini da bi Sanaderova utrka s Ivicom Račanom, da sudbina nije režirala drugačiju predstavu, bila šetnja po oblacima, bez ozbiljnog rizika. Daleko od toga da je Račan bio bezopasan, ali u usporedbi sa Zoranom Milanovićem, bio je jednostavno zastarjeli proizvod. Milanović je odmah postao hit. SDP je s njim na čelu mnogim, za politiku nezainteresiranim, biračima postao privlačan...
U priči o “novom” SDP-u i Ljubo Jurčić, naravno u paru s Milanovićem, čini im se kao otkriće novog kontinenta, iako je nekoliko godina bio Račanov ministar, a protekle četiri godine, istina nezamjetan, saborski zastupnik. Premda se od trenutka uparivanja Milanovića i Jurčića razvija teza kako su izbori gotovo riješeni jer se birači ionako opredjeljuju na temelju dojma, a on je u ovoj sezoni na strani SDP-ova šefa debitanta i njegova premijerskog kandidata, da to nije do kraja tako pokazuju i znaci otrežnjenja vidljivi na Iblerovu trgu.
Stranački stratezi su shvatili da zbunjujuće poruke koje su tijekom ljeta nanizali Jurčić i Milanović, i koje su bile protumačene kao dodvoravanje desnim biračima, mogu brzo ispuhati SDP-ova jedra. Otrežnjenje u HDZ-ovoj središnjici, na Trgu žrtava fašizma, nastupilo je, pak, nedugo nakon Račanove smrti, kad je postalo jasno da je glavni izborni protivnik spreman riskirati predajući stranku neiskusnom, ali popularnom mladom licu.
Optimizam im se počeo vraćati kad su zaredali komentari Jurčićeva i Milanovićeva koketiranja s desnicom, iz kojih se vidjelo da ni SDP-ovi poklonici ne skrivaju razočaranje time. Računajući da se dobar dojam lako istopi kad u prvi plan iskoči nekonzistentnost, u HDZ-u su po strani čekali da se protivnik utopi u vlastitim nespretnostima.
Uglavnom, euforije nema ni na jednom trgu. U SDP-u čvrsto drže ručnu i zasad nema novih nekontroliranih izlijetanja zbog kojih bi se moralo javnosti tumačiti što su Ljubo i Zoran htjeli reći. Prije manje od godinu dana, pak, u HDZ-u nitko ni pod mukama ne bi izustio kako bi uspjehom smatrali makar jedan zastupnički mandat više od konkurencije. Međutim, novo vrijeme i nepredvidive okolnosti koje je nametnula Račanova smrt ohladili su glave.
U HDZ-u i SDP-u vlada oprez i pomno se biraju riječi kad se biračima govori o budućnosti. Za ilustraciju, na prvom sučeljavanju gospodarskih stratega, upriličenom prošlog vikenda, ni Ljubo Jurčić ni Damir Polančec nisu se dali uvući u priču o tome kako treba ukinuti tri brodogradilišta, što su konstatirali narodnjak Radimir Čačić i liberal Davor Štern.
I Jurčić i Polančec znaju, naravno, da nisu sva brodogradilišta rentabilna, ali za razliku od Čačića i Šterna, čije su stranke više regionalni nego nacionalni igrači, ne pada im na pamet dva mjeseca prije izbora govoriti o zatvaranju bilo čega, a kamoli brodogradilišta, za koja su vezane tisuće ljudi, među kojima su i njihovi glasači. Takvu istinu nijedan birač ne želi čuti.
