Kad si u Rimu, ponašaj se kao Rimljanin. Tim načelom, uz časne iznimke, tijekom prošlih dvadeset godina vodili su se strani poslodavci u Hrvatskoj. Sve vlastite korporativne strategije, standarde i pravilnike vezane uz prava radnika ostavili bi na granici te se vrlo brzo uklopili u ustajalo domaće poslovno okruženje gdje je radno zakonodavstvo često samo mrtvo slovo na papiru. Od izbijanja krize, u okolnostima visoke nezaposlenosti takva se praksa pretvorila u rudimentarnu društvenu nepravdu da se građani, u strahu od gubitka radnog mjesta, dobrovoljno odriču svojih suverenih, zakonom zajamčenih prava.
– Ako nećete raditi, ima tko hoće – surova je parola pod kojom su tisuće građana, naročito u trgovini, svojim poslodavcima, u formi neplaćenih prekovremenih sati, darovali stotine sati svog života. S tim na umu, vijest da će hrvatski radnici međunarodnih kompanija nakon ulaska Hrvatske u EU imati pristup njihovim internacionalnim radničkim vijećima neosporno je dobra vijest, kao i to da će se ograničiti prekovremeni rad. Ipak, sve to neće značiti puno ako se ne ispune dva bitna uvjeta. Prvi je da država osigura efikasan sustav kontrole provedbe tih pravila. Drugi je da se hrvatski radnici emancipiraju i odlučnije počnu štititi svoja prava. Mnoga su kršenja radnih prava u Hrvatskoj nekažnjena jer ih radnici ne žele prijaviti, strahujući od gubitka radnog mjesta. Nova pravila bude nadu da se država napokon počela obračunavati s poslodavcima izrabljivačima, kako onima stranima, tako i domaćima.
