Kad je u ratno doba tadašnja nizozemska vlada uputila svoje vojnike da u sklopu međunarodnih snaga štite civilno stanovništvo u BiH, učinila je to i iz plemenitih pobuda. Poslije, a prošle su godine, jedna druga nizozemska vlada odstupila je s dužnosti kad je izašlo na vidjelo da njihovi vojnici nisu učinili gotovo ništa da spriječe genocid u Srebrenici.
Učinila je to zbog osjećaja političke odgovornosti iako ni slanje vojnika ni njihovo (ne)postupanje u Srebrenici nije imalo veze s tom vladom jer je sve završilo davno prije njezina mandata. No, politička odgovornost je rastezljivi element politike, osjećaj za politički moral, koji svaka vladajuća garnitura u svijetu tumači kako želi i kako joj u određenom trenutku odgovara. Neki će odstupiti zbog istinskog osjećaja odgovornosti jer se drže načela samih po sebi.
No, takvi su rijetki. Neke druge vlade će se, pak, u škakljivim situacijama odlučiti povući s vlasti, reklamirajući svoju svijest o političkoj odgovornosti, ali samo zato što pragmatično procjenjuju da će im odstupanje koristiti na izborima koji će slijediti poslije toga. Svjetska su iskustva različita, a Hrvatska još čeka svoj presedan.
Može li se, na primjer, dogoditi da vlada Ive Sanadera odstupi baš nakon trijumfalnog uhićenja korumpiranog vodstva Hrvatskog fonda za privatizaciju, i to zbog apstraktne političke odgovornosti koja proizlazi iz činjenice da su četiri njezina ministra sjedila u Upravnom odboru HFP-a? Tu je situaciju uistinu teško zamisliti, pogotovo u trenutku dok to nastoji isprovocirati oporbena ljevica. I manje samouvjeren i arogantan premijer od Sanadera teško da bi se povukao pred oporbenom ofenzivom i servirao im na pladnju glave svojih ministara.
No, noć je još mlada, rekao bi narod, slučaj se tek počeo odmotavati, pa je nezahvalno procjenjivati u kojem će se smjeru do kraja odvrtjeti. U kontekstu predizborne godine, pak, čini se da od biti postaje važnije koja će strana biti uspješnija u prezentaciji svoje verzije događaja. Hoće li uspješniji u uvjeravanju građana biti Sanader i njegov HDZ, koji poručuju da je ovo prva vlada u povijesti mlade hrvatske države koja ima petlju uhvatiti se s korupcijom i ići dalje ma koliko ih to visoko odvelo?
Ili će u prezentaciji istine biti uspješniji prvi ljudi SDP-a i HNS-a koji tumače da su upravo uhićenja krunski dokaz u kojoj je mjeri, koliko duboko i visoko, korumpirana vlast koju predvodi Sanader, koliko su mu neodgovorni i nesposobni ministri koji su po funkciji bili članovi Upravnog odbora HFP-a i zašto ih treba smijeniti? Hoće li Sanader dobiti više čestitki i pohvala zbog dosad nezabilježene akcije ili će u javnosti prevagnuti podrška oporbenim kritikama i zahtjevima za smjenu vlade?
Šest mjeseci prije izbora politički se protivnici bore za što bolji plasman svog tumačenja istine biračima, a kad se stvari pogledaju s distancije, svatko od njih ima pravo. I šef HDZ-a, koji u prvi plan gura činjenicu da je akcija povijesni presedan u borbi protiv mita i korupcije koja se neće zaustaviti, ali i šefovi HNS-a i SDP-a, koji govore o opasnoj razini korumpiranosti društva, zbog čega treba platiti političku cijenu. No, dok oporba može uglavnom samo govoriti i prozivati, Sanaderu prednost daje to što je na vlasti.
Njegov će uspjeh na izborima ovisiti o tome hoće li se u idućim mjesecima pokazati da su priče o beskompromisnom obračunu s korupcijom u kojemu nitko neće biti politički zaštićen ozbiljne ili su ipak prazne fraze. Oporba ga, to je sigurno, neće pustiti na miru. Njihove riječi Sanader može utišati samo djelima. Ako je mislio ozbiljno.
