Treba li raditi u nedjelju? Platiti radnike? Dok u Hrvatskoj neki zagovaraju odustajanje od stečevine koju je Mojsije uveo među Židove da se svi ljudi i životinje jedan dan u tjednu odmaraju a kršćanstvo proširilo svijetom, kao i onu "da Sunce ne zađe, a da radnik nije dobio plaću", evo primjera iz središta Europske unije.
Ove se godine blagdan Uznesenja poklopio s Međunarodnim praznikom rada. Stoga je belgijska savezna vlada odlučila da se ni na 2. svibnja ne radi, da zaposlenici ne budu zakinuti za dan odmora. No, pobunili su se vlasnici maloprodaje pa se vlada predomislila i ostavila tvrtkama da same odluče hoće li taj dan raditi; državni će uredi, škole, pošte i banke biti zatvoreni.
Na kraju će, međutim, zatvorena ostati i maloprodaja; ne odlukom vlasnika, nego sindikata. Poslodavci bi, naime, toga dana mogli na rad prisiliti samo one koji nisu njihovi članovi. A kako su u sindikatima mahom svi osim nezakonitih useljenika, rijetki bi riskirali da ih inspekcija uhvati. Tako će svi, osim služba koje moraju raditi svaki dan u godini, imati na početku svibnja produljen vikend.
I vikend nakon toga bit će Belgijcima produljen 12. svibnja je Duhovski ponedjeljak. Zaposlenicima središnjih ustanova EU taj vikend, pak, počinje već u petak 9. svibnja, Danom Europe. Minimalna plaća? Lani je u Belgiji bila 1259, a granica siromaštva je 1805 eura.
A gdje smo mi? Hoće li se na Prvi svibnja maloprodaja odmarati ili raditi? Uznesenje? Duhovski ponedjeljak? U "katoličkoj" Hrvatskoj to nisu ni neradni dani, nekmoli državni blagdani! Sindikati? Jesu li sposobni prisiliti poslodavce da se društveno odgovorno ponašaju? Je li im država u tome voljna pomoći ne samo zakonima nego i učinkovitom inspekcijom ili je dužnosnicima unosnije slizati se s poslodavcima? Masovni sindikalni prosvjed u subotu pokazao je da je u "hrvatskome društvenome modelu", gdje je poslodavcima dopušteno osobno se bogatiti a da dio novostečenog bogatstva ne podijele sa zaposlenicima, voda došla do grla.
U Belgiji i Luksemburgu poslodavci, ako ništa drugo, ne mogu izbjeći da zaposlenicima ne nadoknade gubitak koji bi im inače nanijela inflacija. Naime, kao što se državnim zakonom najamnine i svi oblici društvene pomoći usklađuju s godišnjim indeksom inflacije, tako se usklađuju i plaće. Neoliberali čupaju kosu, po njima, time se narušava konkurentnost gospodarstva. No, konkurentnost se u 21. stoljeću ne može graditi na bijedi zaposlenika.
Protekloga smo se tjedna mi dopisnici u Bruxellesu zgražali nad skandalom koji su i žuta i javna hrvatska glasila napuhala od posve uobičajene činjenice, da dužnosnici uključujući ministre i europske povjerenike ne znaju sve tehničke podatke napamet. Moraju, međutim, znati do njih hitro doći. Kako je skandal napuhan zbog pitanja koje sam osobno postavio ministru Jandrokoviću, priznajem da ni sam ne znam napamet svaki podatak pa to ni njemu ne zamjeram. Pogotovo zato što mi je, uz pomoć suradnika, odgovorio odmah.
Više me zabrinjava što je novinar jednoga od tih javnih glasila Jandrokoviću u Brdu kod Kranja bio postavio pitanje o "izgredima na Dragonji". Pojma nemajući da kanal Sv. Odorika i Dragonja, usprkos slovenskoj promidžbi, nisu isto korito. Te da mu je ministar odgovarao, a da ga nije ispravio. Plašim se, naime, pomisli nisu li možda i Rupel i Jandroković bili toliko zadovoljni svojim prvim dvostranim razgovorom zato što je Rupel Jandrokovića preveslao, a da ovaj to nije primijetio?
