Pitajte gospodina predsjednika jesu li mu i pretvorba i privatizacija bile zakonite kad kaže da je premijerka Kosor dobila stan po zakonu, zatražila je jedna slušateljica Radija 101 u popularnoj emisiji Parlament show, u kojoj građani ispovijedaju svoje muke s državom i birokracijom tražeći odgovore koji, kad ih i dobiju, vrlo često nemaju nikakve veze sa zdravim razumom, ali imaju s neprohodnim objašnjenjima glasnogovornika raznih institucija koje su se zamjerile građanima.
Jednostavnim pitanjem građanka je pogodila “u sridu”. Državne institucije u Hrvatskoj neopisivo vole rastezati pojmove, a zakon i zakonitost ubrajaju se među najrastezljivije. Razočarana je slušateljica, naravno, aludirala na Josipovićevu u predizbornoj kampanji najavljenu borbu protiv malverzacija u pretvorbi i privatizaciji tijekom devedesetih, na njegovo zalaganje da nezastarijevanje ratnog profiterstva i pretvorbenih muljaža uđe u Ustav, na obećanje da će se truditi da se raskrinkaju krivci koji su napravili loše zakone i kazne oni koji su se njima okoristili.
Bez obzira na formalno nevelike ovlasti, predsjednik države u svijesti hrvatskih građana još uvijek ima važnost jer se od njega očekuje da upire prstom u nepravde i da se ne povlači pred drugim političkim snagama. Naravno, Josipović se kao pravnik doista možda uvjerio u zakonitost cijelog slučaja iako građane u to ništa ne može uvjeriti. Građani se još uvijek previše dobro sjećaju kako su neki izgubili stanarska prava onda kada su ih drugi dobili, kako neki nisu mogli otkupiti stanove u kojima su cijeli život, a drugi su i nakon rokova koji su prošli za male pare uspijevali doći do vrijednih nekretnina. Sjećaju se kako mali dioničari nisu mogli kupiti poduzeća u kojima su radili jer su plaće bile 300 maraka, a oni nepodobni, a onda su ih neki dobivali za kunu i raskrčmili zbog zemljišta koje su skupo naplatili.
U vrijeme predizbornih kampanja stan Jadranke Kosor bio je sporna točka, o koju se bivši predsjednik Mesić nemilice znao očešati. Kada je započeo suživot s premijerkom, promijenio je i mišljenje o nelegitimnosti njezina stanovanja. Možda i nije bilo pravedno, ali je postalo zakonito. I predsjednik Josipović se u nedavnoj izjavi pokorio zakonitosti te dodjele koju je potvrdio i državni odvjetnik Bajić. Naravno da postoji sumnja radi li to zato što stvarno vjeruje ili zato što ne želi kvariti buduće odnose s premijerkom?
Od njega se očekuje da se zalaže za to da pravDa nadvlada nepravdu, da o njoj govori i kada drugi ne žele, da štiti one koji su žrtve nepravednog sustava, da ne izigrava zaštitnika Kosorovoj, već da se brine o onima koje nitko ne štiti. Logično je onda da slušateljica želi znati hoće li novi predsjednik tako odustati i od borbe za raščišćavanje pljačkaškog dijela privatizacije jer ima onih koji tvrde da je to bilo u redu i u skladu s tadašnjim zakonima. Zanima je je li se Josipović već predao slastima vlasti ili je spreman “ginuti” za opću stvar.
Nitko više u Hrvatskoj ozbiljno ne povezuje pravdu i zakone jer je previše puta pokazano da to jedno s drugim nema nikakve veze. Kad treba, sve može biti po (nekom) zakonu, kad ne treba, zakon ne vrijedi. Kad (nekome) treba, Odvjetništvo i policija ne rade svoj posao, kad zatreba, rade. Prečesto su zakoni pravljeni prema nečijim interesima, prihvaćani ignorantski mehaničkom saborskom većinom, kršeni u dogovoru i bez ikakvih sankcija za prekršitelje.
Zahvaljujući tome, danas u Hrvatskoj ima 500 tisuća branitelja s kojima nitko ne zna što bi, užasne privatizacijske i pretvorbene pogreške koje su radnih mjesta stajale tisuće ljudi, zdravstvenu zaštitu koja je loša, školstvo koje je skupo, mirovinski sustav koji je nepravedan, zakon o radu koji je protiv rada. Povijest Hrvatske je i povijest loših zakona, za koje su krivi loši političari koji su vodili ovu zemlju. I zato će Josipović ipak na kraju morati izabrati stranu. I snositi posljedice.
U Hrvatskoj ima PRAVDE ka i u Etiopiji snijega---------------Da se raspuknes od crhog humora-------------- ------------