Malo je onih u Hrvatskoj koji bi doveli u pitanje iskrenost
predsjednikove želje da se obračuna s ratnom i privatizacijskom
pljačkom. Drugim predsjedničkim mandatom Stipe Mesića dominira upravo
inzistiranje na kažnjavanju pljačkaša koji su se na otetom bogatstvu
prometnuli u stupove društva, uspješne tranzicijske poduzetnike koji na
politiku gledaju s prijezirom, jer im je jedina preokupacija
investiranje.
No, to što je predsjednik najuporniji borac protiv kriminala na javnoj
sceni, što je svojim inzistiranjem postigao da se neke zakopane priče
otkopaju, ne daje mu pravo da prekorači granicu iza koje sijevaju
pitanja je li prekršio Ustav, je li pogazio načelo trodiobe vlasti, je
li riskirao da Hrvatska bude ocijenjena kao država slabašne demokracije
u kojoj se u pravne postupke uključuje i politički vrh države, ali ne
deklarativnom i financijskom potporom istražiteljskim institucijama,
nego operativnim akcijama.
Šaljući svog savjetnika za nacionalnu sigurnost Sašu Perkovića da se u
Austriji sastane s osumnjičenikom za ratni kriminal Vladimirom Zagorcem
predsjednik Mesić je ušao u zonu u kojoj, kao poluga političke vlasti,
nije trebao biti. Pritom nije bitno što njegov potez građani željni
pravde u anketama podržavaju. Jer jednako kao što je važno obračunati
se s kriminalom i kazniti makar dio teških lopovluka, za demokratsku je
državu bitno sačuvati načela i izgraditi snažne institucije.
Predsjednik Mesić ne bi bio ništa manje predan borac za utvrđivanje
istine o razmjerima pljačke koja je ratnih godina pogodila državu da je
stvari organizirao tako da, na primjer, na kontroverzni sastanak u
Austriju ode netko od ljudi Mladena Bajića ili Tomislava Karamarka.
Predsjednička je intervencija zanimljiva s nekoliko aspekata. Pokazuje,
s jedne strane, licemjerje političkih stranaka, a s druge, apsolutnu
neupitnost koju na političkoj sceni uživa samo aktualni državni
poglavar. Nema niti deset dana, naime, da su oporbene stranke ljevice
tražile smjenu čitave Vlade. Rijeke riječi su potekle kako bi se
objasnilo da je Vlada politički odgovorna jer su njezina tri ministra i
jedan potpredsjednik sjedili u Upravnom odboru HFP-a dok je iza
njegovih zidova korupcija širila korijenje. S puno snažnih argumenata
govorili su o potrebi uspostavljanja standarda i kriterija u politici,
optužujući HDZ da im do toga nije stalo.
No, problematiziranje akcije predsjednika Mesića nije im bilo tako
poticajno.
Nitko iz lijeve oporbe nije govorio ni o zaštiti načela trodiobe vlasti
ni o tome da se predsjednik doveo u situaciju da sastanak kojemu je bio
pokrovitelj postane oružje u rukama Zagorčeve mašinerije, niti je tko,
makar stidljivo spominjao mogućnost da je predsjednik možda izašao iz
ustavnih okvira. Ne zato što baš svi misle da je postupio valjano, nego
zato što mu se ne žele zamjeriti. Njegov je kredit u javnosti toliko
velik da u izbornoj godini, kad priželjkuju njegovu potporu, nekako
mogu probaviti mali demokratski deficit u njegovu ponašanju, iako bi se
drugome zbog toga “napili krvi”.
Na primjer, šefu HDZ-a Ivi Sanaderu, da je s pozicije premijerskog
autoriteta poslao svog čovjeka od povjerenja, recimo Ratka Mačeka, da
se u Beču nađe sa Zagorcem. Ne samo što bi tražili Sanaderov izgon iz
politike, nego bi im to bio krunski dokaz njegove umočenosti u
korupciju. S druge strane, isto je i kad je riječ o HDZ-u. Njihovo je
vodstvo razvilo toliko blizak odnos s predsjednikom da im ne pada na
pamet izgovoriti ijednu riječ koja bi mogla poljuljati idilu. Nakon
vremena u kojima su razmjenjivali teške riječi, Sanaderov HDZ i
predsjednik Mesić danas su zajedno u dobru i zlu.
LIJEPA NAŠA POLITIKA
Predsjednikova neupitnost
