Ovaj put želim s malo odmaka pisati o temi koja svakoga onoga koji se trudi oko vlastite savjesti uvijek potrese. Radi se o žrtvi grada koji je do temelja srušen, čiji je velik broj njegovih stanovnika na brutalne načine umoren. A oni koje je Božja ruka sačuvala i koji su preživjeli jednu od najgorih pasija ovog krvavog rata i dalje se moraju suočavati s posljedicama proživljenog zla.
I onda, jednoga dana u godini tamo se poput rijeke slije kolona ljudi koji žele njegovati sjećanje i komemorirati žrtvu, ali nakon prolaska tog dana, grad kao da se vrati svojoj tuzi i sivilu. Kao da živi zarobljen i bez ikakvog tračka nade. A nade nema jer nema mudrosti, već samo sebična politika koja se koristi izgovorom onog drugog, lošijeg od sebe, kako bi sve ostalo isto. I dok politika još uvijek stoji u svojim rovovima i sebično njeguje podjele, postoje neke nove generacije koje gledaju očima srca.
Tako su se ovih dana u Osijeku na okupljanju koje se organizira već osmu godinu za redom sastali studenti iz Osijeka i Novog Sada kako bi razgovarali na temu suočavanja s prošlošću i nadilaženju naizgled sukobljenih i nepomirljivih stajališta. Među njima su mnogi izgubili nekog u ratu, odrastali u izbjeglištvu daleko od svog doma, a opet, u njima nema gorčine, već samo želja da se kroz razgovor razumije onog drugog.
Posebno nadahnjujuće je bilo obraćanje jedne mlade djevojke iz Novog Sada, koja je govorila o svojoj unutarnjoj pobudi da posjeti Ovčaru, što je za nju bilo prosvjetljujuće. Naime, iako možda kroz obrazovanje i jednosmjerno tumačenje povijesti, kojima je bila izložena, to nije mogla spoznati, rekla je kako je tek tamo shvatila kakvo se zlo dogodilo. To je ono kad se imagnacija susretne sa stvarnošću, kad u susretu sa stotinom križeva ponestane izgovora za zlo. Samo ta spoznaja da se vlastito preživljeno zlo ne može pravdati tuđim budi nadu da će te nove generacije svoj život provesti u miru i bez rata.
Dok mladi bude nadu, oni stari nikako da nauče kako svaka politička korist koja se pokušava ostvariti preko leđa žrtve uvijek poslije dovede do većeg zla. Tu bih se poslužio primjerom Jasenovca, jer svi znamo kakva se strašna tragedija i stradanje tamo dogodilo. A onda su neki zbog političke koristi i izvlačenja što veće ratne odštete počeli napumpavati broj žrtava. Na kraju je, kao što smo mogli vidjeti, ta kratkoročna korist bila temelj krvavog raspada i rata, jer se kao izgovor za sukob koristila ta manipulacija žrtvama Jasenovca. Svako onaj tko bi svoj zločin opravdao žrtvom Jasenovca, pokazuje kako ništa ne razumije i kako ništa nije naučio iz pretrpljene žrtve. Jer, tko god je ubijao pozivajući se na žrtve Jasenovca, ponovno je gazio po jasenovačkim žrtvama. To se više nikad ne smije ponoviti. Žrtve Vukovara treba se sjećati, ali to je bila žrtva za slobodu i mir, koju politikantstvo ne smije obezvrijediti. Ta je žrtva bila i temelj mirnoj reintegraciji, čiji je smisao borba za istinu i nada u bolju budućnost. Ona treba svijetliti kao svijećnjak. Upravo zato je posebno bolno što smo nedavno imali prilike čitati kako “Norvežani traže povrat novca za školu u Vukovaru koju nitko ne pohađa”. Na djelu vidimo najgori oblik segregacije, gdje se djecu od malih nogu uči duhu razdora i podjela. Mutna je to voda u kojoj političke mutikaše, koje žive od podjela, pretvaraju mlade u taoce vlastitih interesa. Na sličan se način postupilo i oko ćirilice, kada se na njeno uvođenje, umjesto postupno, išlo na silu i pod okriljem noći, pa je ćirilica postala provokacija i simbol podjela.
A da je bilo mudrosti moglo se kroz obvezivanje obiju strana na suradnju, recimo, njeno uvođenje uvjetovati otkrivanjem mjesta gdje su zakopane vukovarske žrtve. Na taj način bi jedni dobili ono što im zakonom pripada, drugi zadovoljštinu za svoje mrtve, a svi zajedno bi znali da je uvođenje ćirilice bilo rezultat suradnje, nešto njihovo, zajedničko. A što bi tek bilo da se mudro prvu dvojezičnu ploču postavilo na prvu zajedničku školu, koja je mogla ponijeti ime Sv. Ćirila i Metoda, kao simbola zajedničkog naslijeđa i pismenosti.
Lako je voljeti one koji nas vole. To rade svi, i kriminalci i ubojice, pa čak i ratni zločinci. Vrlina je pak u pružanju ruke onome koji nam je učinio nešto nažao. Mudrost je u tome da samo oprostom, ako ne nudimo izgovor zlobi, možemo razoružati suprotnu stranu i mržnju ostaviti bez izgovora. Tako sebi pomažemo, jer mržnja ne boli onoga kojega se mrzi, već onoga koji ju nosi. Zato je potrebna mudrost koja će se oduprijeti tom iskušenju zla.
Sjećanje na Vukovar i iskustvo križa i pretrpljenog zla treba biti izvor mudrosti – temelj suradnje i većeg dobra. Samo tako je moguće da “iz krvi i bola nikne cvijeće”.•
Stef99...kaj?kaj ti bulaznis?najjaci su mi opančari ko ti,starcise dotepli sa kozare i manjače u zagreb njima sad smetaju hercegovci i ustase.pa kaj niate ostalicuvat ovce i štemat koze u rodnom kraju?