Ponovno puštanje „zloduha iz boce“ o tobožnjem četnikovanju zagrebačko-ljubljanskog mitropolita Porfirija (Perića) opasna je igra, potpaljivanje požara koji može imati katastrofalne posljedice. U prvome redu zato što mitropolit Porfirije nije četnik. Da, postoji na YouTubeu pjesma na kojoj se on nalazi u društvu koje je zapjevalo četničku pjesmu, a pjevao je i on s njima do trenutka kada se spominje kokarda pa je, kako sam veli, prestao premda će onih koji će na „slowmotionu“ dokazivati kako je i dalje otvarao usta uvijek biti. No, to je sporedno. Porifirije je, pjevajući četničku pjesmu, jednako četnik kao što je, npr. Stipe Mesić ustaša jer je svojedobno pjevao (također u emigrantskom društvu) ustašku pjesmu. Važan je kontekst. Odnosno, ono što je mitropolit Porfirije u ovih gotovo pet godina činio u Hrvatskoj.
Kontekst pojavljivanja sporne snimke, samo devet mjeseci nakon njegova dolaska u Zagreb, bila je njegova diskreditacija u javnom prostoru. Osudio je tada Šešeljevo paljenje hrvatske zastave u Beogradu pa je odmazda vrlo brzo uslijedila. „Očekivao sam diskreditaciju. Snimku koja je na YouTubeu tri, četiri godine iskoristili su baš sada kada sam osudio paljenje hrvatske zastave jer smetam radikalima u Srbiji i jastrebovima u Srpskoj pravoslavnoj crkvi“, rekao je tada Porfirije za Večernji list objasnivši kako je „prije pet godina bio gost u Chicagu, u Istočnoameričkoj eparhiji, održao seriju duhovnih predavanja i baš se u tome američkom kontekstu trudio govoriti kršćanskije i duhovnije nego inače“. „Nakon liturgije bio je ručak i zabava, rekao sam o. Voji Bilbiji da otpjeva ‘našu pjesmu’ misleći na ‘Tamo daleko’. On je počeo pjevati pjesmu koju i ne znam i nekako sam pjevušio za njima, malo iznenađen što nije zapjevao onu koju sam mislio, pa sam u jednom trenutku i zašutio“, kazao je.
I cijela je saga mirovala do prije nekoliko dana otkad u javnosti rastu hrvatsko-srpske nacionalne tenzije, npr. oko Vukovara i uloge srpskog predstavnika Milorada Pupovca u hrvatskoj Vladi, čija je satelitska opstojnost upitna ne samo njegovim izravnim protivnicima nego i svakom zdravorazumskom i iole pismenom političkom umu. Udar na Pupovca je priličan pa je možda zato trebalo pronaći još jednog „četnika“ za protutežu kako bi se otrovne strelice preusmjerila s Milorada na nekoga drugoga, a kao idealna u pričuvi došla je Porfirijeva „čikaška popevka“. Koja je, prije tri godine, inspirirala televizijskog urednika i voditelja Marka Juriča da jurne na Porfirija, što je rezultiralo kaznenom prijavom, njegovim ispitivanjem na DORH-u te trogodišnjom pauzom sve do prije nekoliko dana kada je Jurič ispitan kao osumnjičenik, zbog novih saznanja, kako je na Podcastu Velebit rekao Marko Ljubić, na osnovi prijave, koju nije podnio sam Porfirije (!), nego Kuća ljudskih prava Zagreb, Srpsko narodno vijeće i Drago Pilsel.
A u te je tri prošle godine hrvatska javnost mogla vidjeti da djelovanje mitropolita Porfirija ide u smjeru dijaloga i otvorenosti, suradnje i susreta, osobito s Katoličkom crkvom, tj. da će se, kao što je obećao u svojoj nastupnoj propovijedi parafrazirajući stihove Arsena Dedića – on i Zagreb voljeti javno. Javno se npr. pojavio na dočeku tijela sv. Leopolda Mandića pred Zagrebačkom katedralom, sveca koji je zagovarao jedinstvo kršćana, objasnivši da mu je upravo to bio motiv dolaska jer je Leopold Mandić „upravo u toj ljubavi i smirenosti prema Kristu čeznuo za jedinstvom svih kršćana...“. Doista neobično za jednoga četnika da štuje jednoga katoličkoga sveca, i to javno. Baš kao što je, propovijedajući na božićnoj liturgiji u zagrebačkom hramu sv. Preobraženja Gospodnjeg 2017., nakon provokacije izaslanika srbijanskog premijera Vladimira Božovića, s badnjeg domjenka u Zagrebu na taj njegov incident odgovorio ovako: „Zaboravite sve vaše gluposti, sukobe i nemire, tko je veći, a tko manji, tko ljepši, a tko bogatiji i pametniji! Zaboravite i ostavite sve to po strani jer to nije važno. Važno je samo jesmo li Kristovi, a njegovi smo onda kada činimo njegovu volju, kada slabi, nemoćni i grješni, ispunjeni egoizmom, mržnjom prema drugima živimo u pokajanju i tražimo oprost jedni od drugih.“
Godinu dana poslije, na istome mjestu, rekao je kako „Bog nije vlasnik nijednog naroda. Nije Bog ni Hrvat, ni Srbin, ni Mađar, ni Englez, ni Amerikanac, niti Bog pripada samo nekom narodu s Istoka. Bog je onaj koji jest i on je otac svih ljudi. Svi su stvoreni po slici i prilici Božjoj i svi su stvoreni da budu jedno u Kristu“.
U gotovo pet godina njegova djelovanja u Zagrebu teško je pronaći trag četnikovanja u njegovu djelovanju. To prepoznaje i Katolička crkva, pa se s mitropolitom Porfirijem redovito susreće zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić jer je u njemu prepoznao dijaloški raspoložena suradnika, što je Porfirije u samome startu oko SPC-ova problematiziranja kanonizacije kardinala Stepinca potvrdio svojim stavom kako su katolički sveci pitanje Katoličke crkve. Čime je poslao odgovor tvrdoj liniji u SPC-u, koja je pokrenula zastoj Stepinčeve kanonizacije. Ali i „odstrel“ mitropolita Porfirija kao previše popustljivog i otvorenog prema Hrvatskoj i Hrvatima, Katoličkoj crkvi i katolicima. Što su zdušno prihvatili radikali s hrvatske strane neumorno se trudeći dokazati Porfirijevo četnikovanje. I to jednim spornim pjevanjem, a ne njegovim djelovanjem u Zagrebu, koje nema veze sa zbivanjima u Vukovaru ili Pupovčevim angažmanom u Vladi. Zato i zbog odnosa dviju crkava, Katoličke i Pravoslavne, Hrvata i Srba, mitropolitu Porfiriju u ovome trenutku ne treba „pakovati“.
VIDEO Demografska slika Hrvatske
Za Mesica ne postoji definicija. On je nesto nevidjeno, monstrum, sotona, cudoviste, izdajica, prodana dusa, prostitutka najgore vrste (neka mi oproste prave prostitutke), pohlepna gramziva zivotinja. Ne zna covjek kako bi ga opisao , u svakom slucaju zlo nevidjeno.