Svježe podgrijana “rasprava” o pristupanju Hrvatske NATO-u možda i nije toliko redundantna kako se, s obzirom na nedostatak ozbiljnog sadržaja, može učiniti. Jer, njezina je zbiljska funkcija naprosto popunjavanje vremena u kojemu se čeka “Pozivnica”.
No, da ipak nekako prođe vrijeme, “zahuktala” se rasprava o tomu treba li referendumom odlučiti o ulasku u NATO (sam čin ne postavlja u pitanje ni oporba, a “radikalne” udruge, eventualno, dospijevaju do toga da promrse kako “to nije prioritet”).
Pritom se čak pojavljuju i posve apartne nesuvislosti, primjerice ideja o “konsultativnome referendumu”. Takav bio referendum načelno bio moguć primjerice u monarhiji (ako vladar dobrohotno odluči prisluhnuti glas podanika), no jednostavno nema smisla u poretku koji karakterizira vladavina naroda/puka.
Ako državljani – kao narod/puk – sustavski donose konačnu odluku, njihov stav (iskazan referendumom) očito ne može biti tek savjetodavne naravi. Kad se već pritom insistira na ustavnoj razini problema, valja upozoriti na to da ulazak u NATO zasigurno zahtijeva promjenu Ustava koji navodi “mirotvorstvo” (čl. 3) kao jednu od najviših vrijednosti poretka, a zabranjuje “svako pozivanje ili poticanje na rat” (čl. 39.), za razliku od razumne formulacije u Kaznenome zakonu (čl. 157.) koja zabranjuje agresivni rat. Bilo bi interesantno vidjeti kako bi se Ustavni sud držao da netko pokrene postupak protiv predsjednika ili premijera zbog povrede Ustava kada, primjerice, pozivaju na “rat protiv terorizma”.
No, riječ je o nastojanju da se prava pitanja zabašure, da ih se – i prije no što bude postavljena u matici javnosti – tretira kao već odgovorena. Ma koliko malena Hrvatska bila, to ne opravdava malomišćansko ponašanje koje – u najboljem slučaju – raspravlja o troškovima članstva u Savezu i o sigurnosti “u regiji”. Ozbiljno svjetsko-političko pitanje o tomu ima li NATO još uopće smisla gotovo se i ne postavlja. A nema ni ozbiljnije rasprave o tomu da suvremeni sigurnosni problemi mnogo prije zahtijevaju policijsko, nego klasično vojno djelovanje.
Pripovijesti o demokratizacijskome potencijalu NATO-a padaju pak danomice u sjenu ponašanja najvišega državnog vodstva. Ako je, naime, doista moguće da se – uobičajenoj praksi demokratskih država nasuprot – ostavi puno desetljeće na čelu vojske (stručno nekvalificirani) general koji očito podržava kršenje zakona, sve su ostalo, ipak, tek fraze.
Bilo je, dakako, logično da Kirin bude uklonjen s ministarske pozicije nakon lova s osobom koja je osuđena na kućni pritvor. Ako tu istu osobu dosadašnji (i budući?!) načelnik Glavnoga stožera također poziva u lov (skupa sa stranim diplomatima), pa mu, kad se pojavi (barem) ne naredi da se odmah vrati u kućni pritvor (pod pretpostavkom da je bio greškom pozvan), onda se jasno pokazuje da ne samo Lucić nego i državno vodstvo (koje ga, nakon toga, ponovno postavlja na čelo vojske) vladavinu prava smatraju frazom, a (moguće) ratne zločine kavalirskim deliktom.
Takvoj zajednici NATO neće pomoći ni pretpostavljenim pozitivnim svojstvima, a uplest će je, povremeno, u nepotrebne avanture.
