Milanovićeva najava smanjenja plaća u javnom sektoru dočekana je na nož na isti način na koji je prije nekoliko mjeseci primljena odluka da su plaće i mirovine zadnja linija obrane te da ih neće smanjivati! Jednom ne valja što se rashodi povećavaju, drugi put što se smanjuju i taj se kolorit, kao odraz općeg kaosa, ponavlja godinama. Puno je glumaca na pozornici, ali to ne amnestira vlast od odgovornosti. I ova vlada sudjeluje u stvaranju beznađa jer ne drži konce u rukama. Slično kao i prethodne kupuje vrijeme i čeka spas sa strane.
Nema dileme da se davno trebalo ići u jače smanjenje javnih troškova, pa i izdataka za plaće. Protegne li se famozni Linićev minus na državu, tada on nije tri mjesečne plaće, kao kod građana, već sedam i pol, mjereno po mjesečnoj vrijednosti BDP-a. Državni su minusi zasluga političkih i ekonomskih elita, prije svih HDZ-a, ali i drugih stranaka. Dug i dalje buja, a Hrvatska bi ga s velikim naporom vraćala čak i da ima stope rasta BDP-a od četiri-pet posto, a nema.
Ulaskom u EU, država će morati javnu potrošnju svesti u prihvatljive okvire. Kao i u drugim problematičnim zemljama, zadaci će na Markov trg stizati komesarski, bez mogućnosti da ih se odbije. Kad je već tako, i kad je zemlja u situaciji da joj odluke donose drugi, bilo bi najpoštenije da se počne od vrha. Za početak, trebao bi se prepoloviti broj zastupnika u parlamentu, ministara, gradonačelnika, župana, nebrojenih jalovih javnih institucija koje su same sebi cilj. Tada bi i obični smrtnici lakše prihvatili rezanje minusa i manje plaće.
