Sruši li se maksimirski stadion, to neće biti samo simbolički kraj
jedne divne građevine nego i simbolički kraj jednog već poodavno
završenog vremena. Nakon što se jedan od hrvatskih krezova u potrebi za
bezobzirnim širenjem iz Splita proširio i u Zagreb i potkopao
nekadašnju tvornicu "Nada Dimić", zaštićenu baštinu industrijskog
graditeljstva, ne treba dvojiti da će biti srušen i stadion Maksimir
premda je zaštićeni spomenik kulture.
Ako se političari, urbanisti i građevinari tako dogovore, Maksimir će
otići u lagum. S nestankom Maksimira završava se ne samo jedno
razdoblje Dinamove klupske povijesti nego i jedno vrijeme kada nogomet
nije bio samo sportska igra nego i politika. Ponekad čak i više od
politike. Utoliko je odlazak današnjeg Dinama iz Maksimira nekako i
prirodan. Taj novi Dinamo može igrati i na Kajzerici i na Laništu, a da
to manje-više bude svejedno i njegovim igračima i novoj generaciji
navijača, kojima je Maksimir više bio stadion gdje igra Dinamo, a manje
mitsko mjesto gdje se prelamala politika, pa i zbivala povijest.
Kao što je politika prije pola stoljeća odlučila da se maksimirski
stadion sagradi, nedvojbeno će jednako tako odlučiti i da ga se sruši.
Kada je akademik Vladimir Turina smišljao nekadašnji, skladni i
nenagrđeni Maksimir, bio je autonomniji od politike i političara nego
što su to bili oni njegovi kolege po diplomi koji su, htijući
udovoljiti nesuvislim željama političara, od struke učinili plaćenicu,
a od Turinina remek-djela arhitektonsku nakazu. No historija
pačanja politike i političara u Maksimir starija je od samog stadiona i
stara koliko i Dinamo.
Kada je stadion sagrađen, a Dinamo već bio više od nogometnog kluba,
politika se mogla osjetiti i na maksimirskim tribinama. Dinamo je
postao nacionalnim simbolom, a njegove tribine valjda jedinom tribinom
za makar i prituljeno, za kakvo-takvo dopušteno iskazivanje nacionalnog
naboja. Navijanje za Dinamo bio je politički stav i nacionalna
identifikacija. Kako otkucava političko bilo Hrvatske, moglo se
osjetiti i na maksimirskim tribinama. Pogotovo u presudnim političkim
trenucima. Dok je Hrvatska zapušenih usta stenjala i trpjela "hrvatsku
šutnju", političari-vazali budno su motrili da Dinamo i Maksimir ne
postanu "baza hrvatskog nacionalizma".
Ideal im je bio što slabiji Dinamo, Dinamo koji će biti ni gore ni
dolje, koji svojom osrednjošću neće pobuđivati "nacionalističku
euforiju". Tek će osebujni Ćiro Blažević 1982., osvajanjem prvenstva, u
Maksimir vratiti strast, pa i politiku. Dok se mitingaši valjaju i
poput nove ikone nose slike Miloševića, a on im obećava da "ni oružane
bitke nisu isključene", maksimirski navijači prije shvaćaju tko je
"drug Slobo" nego ovdašnji političari. Najprije bodre Šuvara da mu se
suprotstavi, a kada shvate da on neće reći obećano "popu pop, a bobu
bob", počinju klicati Tuđmanu.
Utakmica sa Zvezdom bila je krajnji iskaz političnosti maksimirskog
stadiona. Bio je to početak kraja Jugoslavije. Ali to nije bio i kraj
boravka politike u Maksimiru. Preimenovavši Dinamo, dr. Tuđman se iz
nekadašnjeg maksimirskog idola pretvorio u navijačkog demona. Njegovoj
namjeri pretvaranja Croatije u svojevrsni državni klub pridružili su se
mnogi politički i ini klimoglavci.
Pa i projektanti, koji su od Turinina Maksimira učinili ruglo, koje je
doista bolje srušiti nego gledati. Stadion će nestati, a na njegovu će
mjestu politički moćnici, njihovi građevinski ortaci i njihovi
poslušnici najvjerojatnije sagraditi nešto deseto. Sigurno ne ljepše,
ali sigurno "gradu korisnije". A pogotovu njima.
BIJEDA POLITIKE
