Svijet se treba pripremiti na postameričko doba. Sve velike sile, dominantna carstva, kroz povijest su prolazili iste procese. SAD je danas u onom posljednjem stadiju, regresivnom, iz kojeg nema povratka osim dobrovoljnog odricanja od namjere da cijeli svijet drži kao taoca vlastite onemoćalosti. Time ne bi spriječili neminovno, ali bi barem prestao ples na rubu globalnog konflikta kao posljedica grčevitog zadržavanja pozicija. Amerika to, naravno, neće učiniti. Ona će umjesto strateškog razmišljanja o svijetu činiti sve da na razini taktike zadrži samu sebe na čelu tog istog svijeta. Makar i prividno. Uostalom, prividna je i američka snaga, osim u nuklearnom i tehnološko-vojnom arsenalu, jedinoj stavci po kojoj je ova država, “predvodnik slobodnog svijeta”, kako si sami vole tepati, još uvijek svjetska velesila.
No, naravno, SAD i kapitalistički model koji su nametnuli svijetu su mrtvi, samo im to nitko još nije rekao. I u tom magnovenju dovoljno su nezgodni da za sobom, pri silasku s trona, povuku i nas ostale kažnjavajući tako otpadništvo od još nedavnog idolopoklonstva. Sve ono što se događa u svijetu jasno pokazuje da su se procesi zakotrljali. Odakle početi? Recimo od curenja informacija kroz ventil-projekte poput WikiLeaksa ili Snowdena, pa u reakcijama “saveznika” na vijesti da su godinama prisluškivani. Ma dajte, kao da se to ne zna, nije znalo i ne podrazumijeva, ali se više ne trpi šutke. Onda su tu Srednja i Latinska Amerika s posve novim tipom političkog erosa koji je otvoreno antiesadeovski i koji ne preza ni od najradikalnijih metoda. Stoga ga se može smatrati i jasnim pokretom otpora. Dodamo li tome da je čak i Saudijska Arabija počela pomalo dizati glavu ispod skuta washingtonskog pokroviteljskog balonera, da je Kina agresivno suzdržana samo zbog vlastite strategije opreza prema već spomenutom arsenalu i strahu da ne izgubi sav novac koji je upucala u SAD te da “uvođenje demokracije” od Iraka, Irana, Sirije, Libije, Egipta, taj grabež i golo otimanje resursa, nije moglo čak ni zaogrnuti spomenutim prividom, jasno govori o tome da SAD na šahovskoj karti geostrategije ostaje i bez pijuna i bez vremena. Živjeti na kraju jedne epohe, na kraju carstva koje se kao i svako u povijesti uspinjalo iz ratova i velikih klanja, preslagivanja odnosa moći i savezništava, rijedak je privilegij u gledanju onih procesa o kojima smo površno učili na satovima povijesti.
Kako se danas živi suludo brzo, a vrijeme i dalje ubrzava, tako i politička stvaranja i raspadanja dolaze u jednako intenzivnom ritmu. Da budem precizniji, u ritmu koji je sam kapitalizam nametnuo svijetu. A sve je počelo na Kennedyjevoj inauguraciji znamenitom rečenicom “Ne pitajte što država može učiniti za vas, nego što vi možete učiniti za nju”. To je bio start za otimačinu, taj kriptopatriotizam iz usta predsjednika koji je osmišljen kao projekt prihvatljivog, televizičnog lica ne samo za domaću nego i za svjetsku upotrebu. Poput Obame danas, koji je instaliran da bi kupio još ponešto vremena u odlaganju kraja, tako je i Kennedy osmišljen kao maneken sustava, politička lutka Ken iz čijih će usta i najodurnije prijetnje i najave zvučati prihvatljivo. U jurišu koji je počeo došlo se do faze kada smo model koji je SAD nametnuo tepajući počeli zvati liberalnim kapitalizmom. Znam, bilo bi puno teže priznati i sebi i cijelom svijetu da se ovdje radi samo o novčarskom nacizmu. Pregrubo? A kako bismo trebali zvati sustav koji ostavlja milijune svojih građana bez ikakve zdravstvene zaštite i adekvatnog obrazovanja, koji zdravlje i ozdravljenje tretira kao privilegiju bogatih, u kojem je sirotinja, a takvih je sve više, prepuštena polaganom umiranju, gdje se apsolutna kontrola pojedinca odvija pod podlo lansiranom parolom zajamčene slobode i gdje se strogo dozirana demokracija treba promatrati kao demarkacija moći od nezaštićenosti. Sustav na izdisaju funkcionira po pravilu nagona za preživljavanje.
Globalizacija u tome služi kao još jedan paravan ideje koja je mogla biti dobra, da nije trebala biti upotrebljivom. I isplativom. Sve to danas, jasno, nije SAD, ali jest američki kapitalizam. Svijet bez jednog i drugog naizgled je nemoguć jer nas se desetljećima u to uvjeravalo. Svijet s njima prokleto je opasan balon, prijetnja zdravom čovjeku i zdravom razumu. Ili onome što je od njih, zbog planskog zatupljivanja, ostalo. Neka propadnu pa da vidimo što donosi novi početak. Možda i novog čovjeka koji će napokon prestati biti talac nerazumne potrebe za tuđim.
