Sasvim je obična pojava na jumbo plakatima u metropolama bilo gdje u svijetu vidjeti reklame za automobile, holivudske spektakle ili proizvode od nacionalne važnosti. Štoviše, u prolazu ih više i ne primjećujemo.
Ali pravo iznenađenje je kada vam na ulicama Osla zapne za oko jumbo najava nacionalne noći pletenja ili svjetskog prvenstva u šahu, događaja koji će se na norveškoj nacionalnoj televiziji NRK prenositi u cjelini, u realnom vremenu trajanja. Petosatni sraz šahovskog Mozarta Magnusa Carlsena emitiran u prime timeu pratilo je 450.000 Norvežana, a govorimo o populaciji od pet milijuna stanovnika, čime je potvrđen povratak u modu neobičnog trenda spore televizije, izvornog imena slow TV, koji je u Norveškoj u zamahu od 2009. Magnus je u zemlji postao toliko popularan da ga slobodno možemo nazvati Justinom Bieberom slow TV-ja, a format je u Norveškoj dosegao popularnost sličnu onoj koju su ranih 2000-ih imali reality showovi u Americi.
U sporoj televiziji nema ničeg umjetnog
U sporoj televiziji nema ničeg umjetnog, gledatelji imaju vremena za debatiranje o onome što gledaju i imamo dovoljno hrabre urednike koji se usuđuju isprobavati nove stvari u prime timeu
autor nekoliko projekata 'iz minute u minutu' NRK-a
Nema scenarija, nema uputa, nema nedovršenih rečenica... nema žurbe. U slow programu satima se gleda proces prerade vune, od striženja ovce do osmosatnog pletenja džempera koje su gledatelji doslovno opisali kao jedno od uzbudljivijih iskustava. A gledalo ga je više od pola populacije! Apsolutni hit je i gledanje putovanja lososa uzvodno, a prvi sličan pokus koji je pokrenuo lavinu uspjeha programa dogodio se 2009. kada je emitiran sedmosatni put vlaka od Bergena do Osla koji je pratilo 1,2 milijuna gledatelja. Godine 2011. uslijedilo je još epsko putovanje - 134 sata duga plovidba kruzera uz norvešku obalu od Bergena do Kirkenesa. Bila je to prava bomba koja je ušla i u Guinnessovu knjigu rekorda kao najdulji prijenos uživo. Taj tzv. Hurtigruta projekt emitiran je i u podzemnoj željeznici u Seulu. Južnokorejci su za njim potpuno poludjeli, a stručnjaci za odnose s javnošću tvrde da nikada nisu vidjeli bolji način promocije jedne zemlje.
– Nakon eksplozije prijenosa u medijima nazvalo nas je puno osoba starije dobi i zahvalilo nam što smo ih ‘odveli na put’ za koji su bili uvjereni da ga u zbilji nikada ne bi psihički izdržali i onih koji na njega ne mogu fizički. U norveškoj kulturi duga je tradicija prenošenja zimskih sportova u cjelini. Ne samo natjecanja, nego i treninga, pa možda imamo dobru bazu za popularnost slow TV-a. Osim toga, mislim da je ključ uspjeha među gledateljima njena jednostavnost. U sporoj televiziji nema ničeg umjetnog, gledatelji imaju vremena za debatiranje o onome što gledaju i imamo dovoljno hrabre urednike koji se usuđuju isprobavati nove stvari u prime timeu – kaže Thomas Hellum, autor nekoliko projekata ‘iz minute u minutu’ NRK-a.
Željko Malnar u Noćnoj mori je imao elemente spore televizije
– Gledao sam neke od tih norveških priča, dio putovanja vlakom kroz fjordove. I mislim da im je to upalilo zbog jednog ključnog momenta, a to je uključivanje gledatelja putem društvenih mreža, Facebooka i Twittera, u situaciju koju gledaju. Format je na taj način dobio dinamiku i postao interaktivan. Ljudi su upadali u taj prijenos, dolazili na stanice i prolazili pokraj vlaka i općenito sve je to bilo integrirano u neku komunikaciju. Imaju i slične programe lova na losose u kojem su ljudi čekali i po četiri sata da prva riba zagrize... ima tu uzbudljivih stvari. Osobno, mislim da bi zabavno bilo gledati, recimo, ribiče u akciji s kojima u svemu ‘sudjeluješ’ i čekaš, a ustvari si sa svojim mislima – kaže Nebojša Taraba iz produkcijske kuće Drugi plan i prisjeća se usamljenih pokušaja nečeg sličnog u Hrvatskoj:
– Naš pokojni Željko Malnar imao je elemente spore televizije i nedogađanja ničega u svojoj “Noćnoj mori”. Znao je spavati u studiju i ostavljao je otvorenu liniju za gledatelje, što je bilo vizionarski jer je čak bilo i interaktivno. Ili bi ostavio gosta da sjedi sam u studiju, tek tako, pa bismo gledali čovjeka koji sjedi i šuti. Dakle, ta njegova antitelevizija bila je naša preteča, naš slow TV.
No, ideja spore televizije nije rođena u Norveškoj. Njen tvorac je američki pop art umjetnik Andy Warhol koji je 1963. snimio film “Sleep” u kojem pjesnik John Giorno šest sati spava. Ideju je preuzela američka TV-kuća WPIX i 1966. na Badnjak emitirala kamin s gorućom cjepanicom koja nije prekidana reklamnim blokovima sve dok nije dogorjela. Britanci su 1984. otišli korak dalje i snimili putovanje britanskim željeznicama od njihova početka do samog kraja. A budućnost? Svakodnevica astronauta dok kruže oko Zemlje, tko zna... Fenomen je zanimljiv i mogao bi se proširiti na puno područja, recimo, nekome bi sigurno bilo zanimljivo gledati što se osam sati događa u kokošinjcu, a o tome može li nešto slično zaživjeti i u Hrvatskoj Taraba kaže:
– Ne vjerujem. Eventualno neka varijanta ribarenja, ali ne u okviru glavnog televizijskog kanala, već na nekom kabelskom programu. U tom pogledu nismo u trendu, još tražimo određenu dinamiku.
Čekaj, pa imamo i mi to - zovu ga "Sjednica Hrvatskog sabora". Extreme slow TV, sitcom i horror reality show u jednom.