Grof Eisenstein bi tulumario i pio šampanjac, no mora u zatvor. Na koncu ipak prihvaća poziv prijatelja na ples, ali to zataji supruzi. Dok ga nema, k njoj svraća udvarač Alfred kojeg zabunom privode i šalju u zatvor misleći da je on. I dok Eisenstein uživa u plesu, uopće ne sluti kako je čitav događaj zamka koju je za njega ispleo dr. Falke kako bi se osvetio zbog događaja na prošlogodišnjem maskenbalu gdje je došao odjeven u šišmiša. A na kraju, kada se sve vrati na svoje mjesto, za čitavu će zavrzlamu protagonisti okriviti šampanjac.
Čini se da je zagrebačka operna publika ponovno dobila svog "Orašara". Za "Šišmišem", operetom Johanna Straussa mlađeg, koja je na samom kraju godine premijerno izvedena u Hrvatskom narodnom kazalištu, vlada velik interes. Gledalište je na premijeri bilo popunjeno do posljednjeg mjesta, a sve su izvedbe praktički rasprodane.
Kada je "Šišmiš" prvi put izveden u Beču krajem 1874. godine, mnogi su mislili da opereta o šampanjcu neće biti dobro primljena jer se premijera održala nakon sloma burze. Zbog loše financijske situacije potrošnja šampanjca u bečkim je restoranima drastično pala s oko 40 boca po večeri, na samo dvije. Usprkos skepsi, "Šišmiš" Straussa mlađeg zabavlja publiku već više od 150 godina, pa i danas u vremenima inflacije. Zabavljao se i ansambl na probama, otkriva mi Ljubomir Puškarić, prvak i vodeći bariton opere HNK.
- "Šišmiš" je novogodišnji vatromet zabave, kako za nas u ansamblu tako i za publiku. Atmosfera je super, mislim da smo napravili sjajnu predstavu koja će se dugo zadržati na HNK-ovom repertoaru kako i priliči za ovo doba godine, ali i za HNK kao kazalište - otkriva Puškarić.
Ono što je za balet "Orašar", za opernu je publiku "Šišmiš", složio se i on. - To je predstava koja izaziva poseban interes jer se mnogi u ovim danima žele zabaviti u kazalištu, uz divnu glazbu. "Šišmiš" je živa predstava, a pogotovo će nam dobro doći jer smo se dvije godine susprezali i zbog pandemije nije bilo ovakvih, pravih blagdanskih druženja i slavlja. Sad se sve to polako vraća, interes je velik i to me ne čudi - kaže Puškarić.
Ovogodišnja sezona bila je uzbudljiva za Hrvatsko narodno kazalište koje je dobilo novu upravu, ali i za Puškarića koji u oba do sad izvedena operna naslova tumači glavne uloge. Za operu HNK, izgleda, napokon su stigli lijepi dani.
- Radimo intenzivno. U dva mjeseca izašli smo s dva premijerna operna naslova. U međuvremenu smo izveli "Madame Butterfly" Giacoma Puccinija, "Eru s onoga svijeta" Jakova Gotovca i "Nikolu Šubića Zrinskog" Ivana plemenitog Zajca. U svim operama pjevam, no svi smo sretni što radimo u punom zamahu i postavljamo predstave koje imaju izvrsne rezultate. U njih su uključeni članovi našeg ansambla, odnedavno pojačanog novim, mladim članovima koji su donijeli novu energiju. Budućnost je svjetla - optimističan je operni prvak.
Naslovna uloga u "Nabuccu"; remek djelu Giuseppea Verdija, i ova u "Šišmišu", šali se Puškarić, mogu se usporediti jedino tako da se ustvrdi kako su neusporedive.
- Potpuno različite uloge, po karakteru i vrsti djela. "Nabucco" je velika opera, "Šišmiš" je opereta, to su dvije krajnosti i u dramaturškom smislu. Šišmiš je šaljiva priča o osveti dr. Grofa Falkea kojeg ja tumačim svom prijatelju grofu Eisensteinu. Puno je govornog teksta, a Falke je na neki način i redatelj cijelog druženja kod Orlovskog gdje se Eisensteina osramoti pred velikim brojem ljudi. Nema ničega zlobnog u tome, već je sve jedna komplicirana, no dobro osmišljena šala - navodi Puškarić.
"Šišmiša" je režirao iskusni Krešimir Dolenčić pa smijeha i zabave ne nedostaje.
- Predstava je bitno drukčija od prošle koju je režirao. Ideja je bila, što će se vidjeti po scenografiji, napraviti jednu slikovnicu najvažnijih motiva iz povijesti operete i opere te vremena u kojima su se skladale. Neki dan je Krešo o tome govorio na predstavljanju, bilo je to sasvim drugo vrijeme kada se puno ulagalo u operu, vrijeme kada u se gradila velika kazališta poput našeg HNK. Zbog toga su dio scenografije i portreti Ferdinanda Fellnera i Hermanna Helmera, dvojice arhitekata koji su projektirali zgradu - opisuje Puškarić.
Uloga Falkea dobro mu je sjela, dodaje. - Govorni dijelovi uvijek su zahtjevni iako mi glumimo i dok pjevamo, no ovo je opereta pa mora biti puno detalja, igre, dinamike u dijalozima i komunikaciji. Moramo paziti i na ritam dijaloga, da ne bude dosadno, da bude protočno. U operama protočnost diktira glazba, a ovdje smo prepušteni sami sebi i uputama režisera - kaže Puškarić.
Ove smo ga godine uočili i kako pjeva izvan scene HNK. Naime, Puškarić sudjeluje i u Hrvatskom ansamblu Sveti Blaž, koji je sastavljen od najboljih hrvatskih opernih pjevača, prvaka Opere, istaknutih zborista i studenata Muzičke akademije. Odabrali su ime Svetog Blaža, sveca zaštitnika grla, a u istoimenoj crkvi u prilazu Gjure Deželića sastav ima probe te ponekad sudjeluje u liturgijskom pjevanju. Uz baritona Puškarića, ansambl čine i tenori Domagoj Dorotić, Filip Filipović, Roko Radovan i Ivo Gamulin, bariton Marin Čargo, bas-baritoni Ozren Bilušić i Benjamin Šuran te basovi Toni Nežić i Luciano Batinić.
- Nas nekoliko starijih kolega došli smo na tu ideju i nadogradili smo je s najboljim mladim pjevačima. Uz posao u kazalištu, uložili smo djelić svog vremena za nešto što znamo da je posebno. Ambicije nam se uvećavaju, no treba biti realan da ne ugrozimo kvalitetu koju smo si zacrtali. Imamo jedan dobar spoj mladosti i iskustva, međusobno se nadopunjujemo - govori. Hrvatski vokalni ansambl Sveti Blaž nedavno je održao koncert u varaždinskom HNK, do ljeta se očekuje i koncert u Zagrebu, a zapažen nastup imali i na ceremoniji otvorenja Pelješkog mosta.
- Bila nam je velika čast nastupiti. Bilo je jako naporno jer je bilo vruće, a organizacija takvog događaja je komplicirana, no ponosni smo na to što smo sudjelovali u stvaranju povijesti - navodi Puškarić koji je u Operi glavne nacionalne kazališne kuće stalno zaposlen sedam godina. Od prvih solističkih nastupa prošlo je 16, a uz HNK pjeva 21 godinu.
- Na daskama sam pola života. Debitirao sam u zboru robova u operi "Aida". Zbor je u "Aidi" velik i angažira se vanjske pjevače pa sam se našao u tom društvu. Tadašnji je zborovođa bio maestro Robert Homen koji je vodio crkveni zbor u Palmotićevoj u kojem sam pjevao, pa je nas nekoliko pozvao da nastupimo u zboru robova s kolegama iz zbora Ivan Goran Kovačić. Bio je to moj prvi susret s pozornicom, nikad nisam mislio da ću se s time baviti - smije se Puškarić kojemu je pjevanje u mladosti bilo neka vrsta hobija, dok je kruh zarađivao kao novinar u sportskoj redakciji Vjesnika.
- Cijeli me život interesirao sport. U srednjoj mi se rodila ideja da studiram novinarstvo i bavim se time. Bilo je izazovno i teško u moru kvalitetnih ljudi koji se bave novinarstvom pronaći svoj put, no imao sam sreću da su mi se neke stvari poklopile i da sam završio u Vjesniku. To je dio života koji pamtim po dobrom. Radio sam ono što sam volio, a u redakciji smo imali sjajnu ekipu - prisjeća se Puškarić svojih novinarskih dana.
U ekipi Vjesnikovih "sportaša" uz njega su radili Zlatko Abramović, Marin Šarec, Iva Perdec Augustić, Iva Markulin, Miroslav Tomašević, Igor Mijić, Krešimir Đureš, Vedran Božićević, Stipe Karađole... Urednici su mu bili legendarna Romana Eibl i njen zamjenik Andrija Kačić Karlin.
- Dok nije preminuo, svaki nam je dan dolazio doajen hrvatskog sportskog novinarstva Žarko Susić. Došao bi svakog dana oko 11 sati, iako je bio u mirovini, no ono što su u svijetu glazbe dirigenti Ricardo Muti ili Herbert von Karajan, nama je u sportskom novinarstvu bio on. Imali smo prema njemu ogromno strahopoštovanje jer smo znali da će svaki naš tekst pročitati lektor i urednici, ali i da će ga drugi dan u novinama pročitati i on. Davao nam je konkretne komentare i dio radnog dana provesti uz takvu osobu bilo je neprocjenjivo iskustvo - govori.
Njegova šefica, Romana Eibl, kaže, bila je stroga, no pravedna.
- Bila je stroga onoliko koliko jedan urednik treba biti. Pamtim je kao vedru i izrazito profesionalnu osobu. Uspjela je stvoriti obiteljsku, prijateljsku radnu atmosferu. Kada sam se više počeo baviti pjevanjem, neizmjerno sam joj zahvalan jer je bila susretljiva što se tiče radnog vremena pa sam uspijevao uklopiti svoje zadatke na poslu s probama što je bilo intenzivno. Imao sam sreću što mi je ona bila urednica, netko drugi mi možda ne bi dopustio takav kompromis pa se možda i ne bi dogodila moja operna karijera - kaže.
U sportskoj rubrici pratio je pretežito nogomet, a u vrijeme njegovih novinarskih početaka, svoje su sportske početke imali naši danas proslavljeni nogometnih reprezentativci poput Luke Modrića, Eduarda da Silve i Vedrana Ćorluke.
- U to su vrijeme njih trojica iz Dinama stigli na posudbu u zaprešićki Inter pa je tu sezonu s njima u redovima do samog kraja bio u utrci za naslov prvaka. Znali su iskoristiti tu posudbu da u manjem klubu naprave veliki rezultat koji se nije ponovio. Pamtim ih kao skromne i usredotočene profesionalce, vidjelo se da uživaju u tome što rade, nikad s njima nisam imao neugodnih situacija, uvijek su bili korektni i spremni na komunikaciju - prisjeća se. Nogomet i danas rado gleda.
- Prvu nisam gledao jer smo imali probu, no kako se prvenstvo zahuktavalo, pomicali smo ih u druge termine da možemo pratiti. U kazalištu nemamo ekran da skupa gledamo, no nakon zadnje utakmice s Marokom, imali smo probu navečer pa smo svi došli odlično raspoloženi - govori Puškarić.
Potječe iz glazbene obitelji, no na kraju je ispalo da se on jedini od svoje braće profesionalno bavi muzikom.
- Moj otac je bio profesionalni pjevač, pomajka također, moja majka se bavila glazbom i glazbeno se obrazovala, kao i moja braća, a ja nisam pohađao glazbene škole jer mi to nije bio interes. Na kraju sam ja završio u glazbi, a da nisam završio ni osnovnu ni srednju muzičku školu, oni jesu, a završili su u ekonomiji i informatici, dok ja pjevam u operi - smije se on.
Glazbeno obrazovanje stekao je kasnije i u Sjedinjenim Američkim Državama.
- U svim predstavama u HNK počeo sam pjevati 2004. i tada sam krenuo na privatne satove pjevanja. Moje prijateljstvo s glazbom je raslo pa sam na kraju upisao godinu dana glazbene škole kao pripremu za Akademiju i dobio stipendiju za nastavak školovanja u SAD-u - navodi Puškarić.
Pjevanje je studirao je u Indiani u gradiću Bloomington gdje se nalazi jedan od najboljih glazbenih akademija na svijetu.
- Gradić ima 80.000 stanovnika, od čega su pola studenti. Muzička akademija, Jacob School of Music je fantastična, ogromna je, ima 2000 studenata, a svake se godine ondje obrazuje 300 pjevača. Imaju svoje operno kazalište, tri koncertne dvorane. Iz naše je perspektive to teško zamisliti, no u jednom malom gradu jedne ne toliko popularne države SAD-a već više od pola stoljeća izlaza najveći svjetski glazbeni talenti - govori Puškarić.
Sa stečenim obrazovanjem, po povratku u Hrvatsku 2011. počeo je dobivati prve glavne uloge. Šest je godina tako prošlo od njegova solistička debija, u ulozi Alija Poturka u "Nikoli Šubić Zrinski" do naslovne uloge u znamenitoj hrvatskoj nacionalnoj operi. Kao omiljene uloge u kategoriji komičnih opera izdvaja Figara u "Seviljskom brijaču" i grofa Almavivu u "Figarovom piru" W. A: Mozarta, a od ozbiljnijih one iz Verdijeva repertoara poput grofa Lune, Nabucca, Germonta u "Traviati"...
- To su uloge u kojima se dobro osjećam i za koje sam, čini mi se, predodređen, no treba ostati na tom tragu. A što još nisam pjevao? Ima toga puno. U Verdijevom repertoaru volio bih pjevati u operi "Moć sudbine", to su uloge koje su mi zanimljive, a za desetak godina bih volio krenuti prema operama za zreliji glas sposoban za dramske elemente koje zahtijevaju - kaže Puškarić kojeg ćemo do kraja sezone slušati u svim operama na repertoaru, odnosno u reprizama "Traviate", "Ere", "Nikole Šubića Zrinskog" i "Seviljskog brijača".
VIDEO Vjekoslava Huljić: "U pjesmi sam ograničena, a u knjizi se mogu otkačiti i izmišljati do mile volje"
