Mi smo djeca svojih roditelja. Ali mnogo više njihovih postupaka, nego njihovih gena. Genetskim naslijeđem čovjek je u određenoj mjeri ovladao, umije se njima nekako nositi kroz mikrobiologiju, genetiku, fiziologiju, medicinu, ali tim prvim naslijeđem, kojim su se pokušavali baviti Freud, Jung ili otac individualne psihologije Alfred Adler, nije u stanju ovladati, ali ne samo zato što ne postoji jedinstven ključ njegova razumijevanja, nego i zato što pred njim stoji zid neke neotklonjive kolektivne nelagode. Ne bismo rado razgovarali o postupcima svojih roditelja.
David Vann (1966.) rodio se na Aleutskim otocima, upečatljivim krušnim mrvicama rasutim na zemljopisnim kartama i krupnijim globusima, s jugozapadnih strana Aljaske, tamo prema Kamčatki. Rodio se, dakle, na kraju svijeta, kamo su mu roditelji bježali od nekih svojih demona. Otac je bio zubar, ali onda to više nije htio bio, pokušavao je koješta drugo, kupio je brod na kredit, nije plaćao porez, da bi si na kraju, na tom brodu, ispalio metak u glavu. Ta okolnost tema je "Legende o samoubojstvu", a vjerojatno i temeljna Davidova životna tema. Očevo samoubojstvo barem na dva načina određuje dijete samoubojice. Prvo, i možda manje važno, hoću li se i ja ubiti ako se ubio on? I, drugo, mnogo važnije, kako da živim s krivnjom zbog njegova samoubojstva? Nije, dakle, pitanje jesam li kriv. Naravno da sam kriv za sve ono što sam ikad naslutio kao razlog za svoju krivnju, a pogotovu moram biti kriv za nešto tako krupno i blisko.
GALERIJA: FOTO Zlatko Dalić bio je jedan od mnogih poznatih na koncertu u čast Oliveru
U prvom tekstu u knjizi, naslova "Ihtiologija", a zatim i u sljedeća dva, "Rhoda" i "Legenda o dobrim ljudima", autor opisuje što se zapravo dogodilo, od same okolnosti da se rodi tamo gdje se već rodio, preko priča o odrastanju i o roditeljskoj rastavi, sve do samoubojstva. Te stranice demonstracija su ozbiljnog, rijetko viđenog pripovjedačkog majstorstva. Nikad se ne radi o tome što je čovjek u životu doživio, ni što je od života upamtio, nego je stvar u tome kako je što upamtio. Recimo, epizoda o kućnom akvariju, o ribici zvanoj bengalski som i ribicama naziva srebrni dolar, koje se nisu smjele naći u istom akvariju s njim. "Taj bengalski som nosio je krajnje pogrešno ime jer bila je to zapravo obična dugačka zlatna ribica blistava tijela i s dva velika buljava oka. Srebrni dolari bili su gipki i surovi i znali su složno djelovati. U jednome munjevitom časku svaki se okomio na jedno oko i isisao ga. Nisu ih ni progutali, nego su pustili da oči nalik na bilijarske kugle sneno otplutaju do kamenja na dnu, gdje ih je progutala riba čistač. Moja majka nije časila s osvetom. Nije prošla ni minuta, a srebrni dolari uhvaćeni u mrežicu i bačeni u zahod. Tu smo večer proveli zajedno gledajući bengalskog soma kako slijepo udara u stijenke akvarija i čekali da ugine."
VEZANI ČLANCI:
Zatim slijedi dug tekst, od preko sto četrdeset stranica, mali roman, naslova "Otok Sukkwan". On je, striktno govoreći, fikcija. Ali fikcija sa svrhom i ciljem. U njemu ispričano je što bi se dogodilo da je sin pokušao spasiti oca samoubojicu. Pripovijest, koja se odvija na pustom otočju, u nekim neugodnim klimatskim i životnim uvjetima, dijelom je zasnovana na tipičnoj maštariji nekoga tko je dijete roditeljskih postupaka. Premda se njegovom čitatelju otac i majka (srećom) nisu ubili, u jednostavnoj konstrukciji Vannove pripovijesti, u toj fikciji koja u sebi ima nešto gotovo infantilno reaktivno u odnosu na stvarnost, možda je nešto od priče svakoga od nas. Ali način na koji je Vann razvio pripovijest tog malog romana u knjizi, fascinantan je. Moglo bi se reći, kad fraza ne bi bila potrošena, da čitatelju oduzima dah. Pritom, stvar je postavljena tako da - jer je životna istina prethodno već izrečena - znamo da je sve to fikcija i da se ništa nije dogodilo upravo tako…
Hrvatsko izdanje "Legende o samoubojstvu" imala je sreću i s odličnim prevoditeljem. Marko Kovačić ne samo da ima izvornoga književnog dara i da više nego uzorno vlada jezikom na koji prevodi, nego kao da je i sam bio usisan temom i sadržajem knjige, pa je i u nekom dubinskom smislu njen koautor. Ono s čime, međutim, nikako nismo imali sreće bio je diskurs o knjizi. Ne samo da se o knjizi krivo pisalo, nego je na fatalno pogrešan način određivan njezin žanr. Ovo, naime, nije zbirka priča povezana temom očeva samoubojstva. Ovo uopće nisu priče. Riječ je o čvrsto strukturiranom djelu, u kojemu se, kao u malo kojoj nama poznatoj knjizi, fakcija i fikcija međusobno reflektiraju, poput zrcala upravljenog prema drugom zrcalu. Očevo samoubojstvo tema je drugog reda. Glavna tema ono je od čega smo krenuli: mi smo djeca svojih roditelja, djeca smo njihovih postupaka. O tome govori David Vann, u knjizi koja, osim što funkcionira kao vrlo snažno prozno i umjetničko djelo, kao malo koja druga knjiga može nekome u životu pomoći. Dobro bi bilo da je pronađe onaj kome je potrebna.
VIDEO: Oženio se Matija Cvek: Zasjao u ružičastom odijelu
