Sasvim je jasno kako je o nogometašu poput Peléa snimljeno do sada pregršt lmova, dokumentaraca, specijala… Imao je Pelé i zapaženih uloga u lmovima, pa će tako generacija ovog autora i dalje odlično pamtiti “Bijeg u pobjedu”, sjajan sportski lm Johna Hustona s velikim zvijezdama poput Michaela Cainea, Sylvestera Stallonea, Maxa von Sydowa, a onda i niza odličnih nogometaša poput Osvalda Ardilesa, Bobbyja Moorea, Paula van Himsta i, naravno, samog Peléa. Prije pet godina vidjeli smo “Pelé: Legenda je rođena” koji je bio jedan izrazito zabavan lm s atraktivnim nogometnim scenama i gotovo uobičajeno karikaturalnim Vincentom d’Onofrijem gdje se Pelé pojavljuje u nekoliko sekundi kratkoj cameo ulozi. Cijeli je taj lm zamišljen kao slikovnica slavnog vremena za nogomet i za samog Peléa, kada se još u Brazilu igrao nogomet u stilu ginge, što je više neki način života koji se odvija kroz igru, a što je sve poteklo iz tamošnje slobodne borilačke vještine capoeire. Moguće je zamisliti da je to lm kakav je Pelé možda i htio da se snimi, ali u svakom slučaju ipak ga nije dostojan. Osoba poput Peléa, kojega je gledala i maksimirska publika u dresu Santosa protiv Dinama, a s njime se Dinamovi nogometaši tog vremena susreli više nego jednom, zaslužuje stvarni i krajnje točni dokument vremena, nogometa i svojeg života u tom krugu. Moguće je da smo tako nešto konačno dobili u dokumentarcu “Pelé” koji se na Netixu počinje emitirati 23. veljače. Prije svega teško nam se sjetiti da je nogometna legenda na ovakav način, ovoliko otvoreno govorila o sebi pred kamerama, a što je uokvireno arhivskim snimkama kojih nikada dosta ma koliko ih puta pogledali.
I onda su tu i arhivski intervjui sa sjajnom grupom nogometaša s kojima je Pelé dijelio teren, Zagallom, Jairzinhom i Rivellinom. Dokumentarcem se zahvaća nevjerojatni 12-godišnji period Peléove karijere u kojem je uspio tri puta biti prvakom svijeta s Brazilom što poslije, do danas, nije uspjelo niti jednom nogometašu. I sve to u vrlo turbulentno doba brazilske povijesti. Bilo je to, naime, doba ispočetka obilježeno kratkotrajnom stabilnošću proisteklom iz mudre vlasti Juscelina Kubitscheka, osnivanjem planskog grada Brasilije, ali da bi sve to bilo prekinuto nakon samo pet godina kada ta stabilnost nestaje s dolaskom na vlast Janija Quadrosa, a onda i vojne hunte 1964. godine. Takvo je bilo doba u kojem se razvijao možda najveći nogometni talent svih vremena, Pelé, iz blagostanja i prosperiteta do vojne hunte, a gdje jedino nogomet nije niti u jednom trenutku gubio na važnosti. Da bi se ispričala takva priča, potrebni su vješti lmaši pa tako “Pelé” potpisuju David Tryhorn, Ben Nicholas te Kevin Macdonald koji ima i Oscar za dokumentarac “Jedan dan u rujnu” o otmici izraelskih sportaša na Ljetnim olimpijskim igrama 1972. godine, ali je do Oscara doveo i Foresta Whitakera u “Posljednjem škotskom kralju” te ima još zanimljivih ostvarenja poput “Pravila igre”. Doista, kod starijih ljubitelja nogometne igre počesto ćete naletjeti na diskusiju tko je bio bolji, Pelé ili Maradona, da bi im se u novije vrijeme pridružile i moderne ikone poput Ronalda, “pravog” i ovog današnjeg, Messija… I to je diskusija bez kraja i bez odgovora jednostavno zato što nogometna igra niti u jednom od ta tri perioda nije bila ista.
Kao što je Pelé jedinstvena osoba s mogućnošću pomirenja razlika unutar jednog nacionalnog korpusa na način kako to niti jedan političar nije mogao. Isticati samo Peléovo porijeklo iz siromaštva koje je pobijedio svojom nogometnom vještinom, bilo bi bedasto i stereotipno iako je sasvim istinito. Pelé je bio osobita gura, bez konikata, skandala, afera. Dijelom je to i zbog vremena u kojem je živio, a u kojem su se transferi plaćali “u naturi”, a jedini smisao nogometa bili golovi pred punim tribinama. Pelé je, naime, i danas nositelj Guinnessova rekorda za najviše postignutih golova u karijeri. Naravno, bilo je u toj velikoj karijeri i posrtanja. Jedno od njih kao da je bilo određeno općim zbivanjima. Vojna hunta u Brazilu dolazi na vlast 1964. godine, a Brazil nakon osvajanja Svjetskog prvenstva 1962. godine ispada u ranoj fazi gubeći utakmice protiv Mađarske i Portugala. Iako su ove dvije momčadi sile tog doba, Pelé je tada umnogome prepoznat kao najveći igrač pa je stoga i metom svake protivničke momčadi. Ipak, kulminaciju karijere ostvario je na sljedećem SP-u kada je Brazil ponovno postao prvak. Tu je i zapravo jedina kontroverza njegovog života, a to je pitanje je li na zadnje SP otišao jer je to od njega tražila vojna hunta te kakav je uopće bio odnos velikog nogometaša prema diktatorskoj vlasti tadašnjeg Brazila. Pele je odgovorio na ta pitanja, pa se već zbog toga ovo isplati pogledati. Osim kroz njega samog, to je doba prepričano i kroz njemu najbliže, strica i sestru, prijatelje poput glazbenika Gilberta Gila te novinara Jucu Kfourija. U ovom je dokumentarcu Pelé točno ono što u stvarnosti i jest, vjerojatno posljednja ikona 20. stoljeća, kako ga je opisao Tryhorn.
– On je Elvis, Neil Armstrong. Prototip jer svi oni drugi koji dolaze nakon njega grade na onome čemu je on udario temelj, jer je živio život kakav nitko prije njega nije. On je bio prvi globalni superstar, još je slikovitiji bio Ben Nicholas. Tako sada i Pelé, nakon Maradone i Messija, ima međunarodni dokumentarac, onakav kakav on zaslužuje više od spomenute dvojice koliko god veliki nogometaši bili. Namjera je bila napraviti vremensku kapsulu vremena i čovjeka koji je u tom vremenu bio istinska superzvijezda.
Kada te sa 20. g. proglase nacionalnim bogatstvom time je sve rečeno.