Kad Oliverov 50-godišnji opus treba sažeti u pet albuma, onda u preambuli teksta treba naznačiti podatak o trajnosti koji dovoljno govori; da mu je posljednji studijski rad među najboljima u karijeri. Dakako, riječ je o suradnji s Gibom na “Familiji”, s autorom s kojim je tijekom godina postao “familija”, blizak privatno, te u mnogim duetima i koncertnim suradnjama. Igrom slučaja ispalo je više nego simbolično da je Oliver posljednje snimljene pjesme napravio baš s Gibom.
Kad mi je Gibo prije nekoliko godina rekao da priprema zajednički album s Oliverom, priznao sam mu da mi nije jasna koncepcija. No, Gibo je bio u pravu, kao i kad je instinktivno shvatio da “Cesaricu” treba otpjevati netko stariji i iskusniji poput Olivera. Na dovršenom CD-u zajednička priča djelovala je još bolje nego na papiru, bez nategnutih dueta, s ležernim, iskusnim Oliverovim vokalima. Osim obrade stare “Kad sam nasamo s njom”, Oliveru omiljene pjesme koju je već prije pjevao, a onda i snimio, Oliver je ovim projektom dobio dvije izvrsne nove Gibine skladbe, “Gdje to piše” i “Za tvoje dobro”. Sve je bilo pravedno “podijeljeno”; Gibo je otpjevao četiri, Oliver tri pjesme, dok su dvije bile dueti, “Sreća” i “Moja si kuća”.
No, posljednjih mjeseci Oliver je htio snimiti i duet s Petrom Grašom, pjevačem kojeg su zbog boje glasa na početku karijere uspoređivali upravo s njim. O tome su se dogovarali, ali zdravstveno mu stanje nije dopustilo da realizira i tu suradnju.
Malinkonija, 1977.
Autorski trijumf alavnog dua Olivera i Zdenka Runjića
Drugi studijski album Olivera Dragojevića „Malinkonija“ iz 1977. bio je izvođački i autorski trijumf Olivera i Zdenka Runjića – prodan u zavidno velikoj nakladi – da ga mnogi danas pogrešno smatraju kompilacijom najvećih hitova. „Malinkonija“ je ranije Oliverove uspjehe na singlovima i festivalima sastavila u uvjerljivu priču albuma gdje se na jednom mjestu nalaze klasici poput „Malinkonije“, „Galeb i ja“, „Skalinada“, „Romanca“, „Ako izgubim tebe“, „Nedostaješ mi ti“, „Našoj ljubavi je kraj“ i drugi. Album je bio zapakiran u efektnu „3D“ omotnicu s „izrezanim“ Oliverovim naočalama na prednjem kartonu ovitka. Jer, ako je glas bio njegov zaštitni znak, naočale su bile dio vizualnog identiteta na kojem Oliver nikada nije trebao posebno raditi, upravo radi tog i takvog glasa koji se daleko čuo, pa i na idućem albumu „Poeta“ s ključnim pjesmama poput naslovne, „Molitva za Magdalenu“ i „Fedra“. „Malinkonija“ je 2006. reizdana u box setu „Oliver 1“, a tri godine kasnije kao samostalni CD.
Oliver Dragojević: „Vridilo je“ (2005.)
Radikalni zaokret estradne pozicije u decentni soul i jazz
Osim što je odavno postao zaštitni znak i časna pojava domaće estrade, Oliver Dragojević nije spavao na lovorikama, nego je stečeni status podvrgavao propitkivanju albumima objavljivanim nakon prijelomnog „Neka nova svitanja“ iz 1994., snimljenog u suradnji s producentom Dinom Dvornikom, među kojima se ističu „Vrime“, „Trag u beskraju“ i ponajbolji „Vridilo je“. Dvadesetim albumom „Vridilo je“ Oliver je težište stavio na radikalnu promjenu estradne pozicije, s novim autorskim timom u kojem je dominirala mlada Lea Dekleva s pet pjesama na albumu. Primjetna je bila Oliverova želja za pomakom, a pri susretu s ovako uredno složenim materijalom bilo je malo toga što nije mogao pjevački „potvrditi“. Decentni soul/jazz i nadahnuti aranžmani bili su dio sasvim nove priče i neki od razloga zbog kojih je „Vridilo je“ vridio puno više od uobičajenog Oliverova albuma. Njegova pjevačka „vjera“ spram konkurencije djelovala je poput religioznog estradnog iskustva.
Oliver Dragojević: „A l’Olympia“ (2006.)
Oliverove klavirske majstorije na pariškoj lokaciji
Oliverovi koncertni albumi u kasnijoj fazi karijere postali su najuvjerljivijim dokazima njegovih ambicioznih nastupa, na kojima je svirka uživo za klavirom – što mu je oduvijek bilo najdraže izdanje – u društvu prvoklasnih glazbenika i s drukčijim aranžmanima davala bolje rezultate nego u izoliranom tonskom studiju. Snimljen na nastupu u pariškoj Olympiji album je većinu zanimanja medija i javnosti izazvao upravo tim podatkom. Naravno da je pariška lokacija pridodala sasvim jasno uzbuđenje i odredila opći ton nastupa, ali glavna ponuda ipak je bila sadržana među pjesmama u majstorskim klavirskim izvedbama, ili pak podloženim orkestracijama Alena Bjelinskog. Decentno instrumentalističko okruženje, ležerne Oliverove klavirske izvedbe i sugestivne vokalne interpretacije razlozi su zbog kojih je zbirka „A l’Olympia“, unatoč lokaciji koncerta, ipak bila proizvod domaćeg talenta, znanja i emocija koji je slično „proradio“ i na Oliverovim live albumima iz Lisinskog i Doma sportova.
Oliver Dragojević i Stjepan Hauser: „Noć nek’ tiho svira“ (2011.)
Međugeneracijska suradnja i put prema asketizmu
Koliko ste puta pomislili da bi bilo dobro čuti samo „očišćeni“ glas velikog omiljenog pjevača sa svega nekoliko instrumenata oko njega? Album Olivera Dragojevića i Stjepana Hausera bio je baš to, put Olivera prema izdanju asketskog „minimuma“, u kojem je glas pratilo samo Hauserovo violončelo i Oliverov klavir. Bio je to primjer radikalne međugeneracijske suradnje gdje su se na zajedničkom zadatku našli iskusni morski vuk i mladi virtuoz iz sasvim drugog žanra. Estetska rafiniranost s kojom su Oliver i Hauser snimili zajednički album najbolji je dio priče koja je od općepoznatih klasika poput „Brod u boci“, „Galeb i ja“, „Romance“ i drugih nudila devastirajući emocionalni efekt, protegnut na svih osam izvedbi, uključujući fascinantnu „Tristecu“. Pronaći kreativni „plus“ bio je najvažniji smisao ovakve suradnje, ali uspjeli su stvoriti intimističku zvučnu sliku u kojoj su glas, čelo i klavir (akustični i električni) te tekstovi pjesama, s naizgled malo fizičkih sredstava i prigušenim pristupom u vrijeme recesije dali crossover sa smislom i razlogom te ono što je mnogima nedostajalo – tonu emocija.
Oliver i Simfonijski orkestar HRT-a, 2004.
Rekapitulacija koncertnog rada u 63 pjesme
Dvostruki DVD i dvostruki CD „Oliver Dragojević i Simfonijski orkestar HRT-a“ predstavljao je najširu rekapitulaciju koncertnog rada najpopularnijeg Dalmatinca u državi. Snimljeni 2004. na nastupima u Zagrebu i Ljubljani diskovi su donijeli 63 pjesme u izvedbama sa Simfonijskim orkestrom HRT-a. Suradnja sa simfoničarima, koju je ponovio i 2017. u Areni Zagreb bila je zanimljiv koncertni paket zbog ambicioznije postavljene scenske izvedbe u kojoj su ključnu ulogu, pored Oliverova glasa i izvedbe, imali aranžmani Alena Bjelinskog i megapostava proširenoga orkestra postavljenog na pozornicama zagrebačkog Doma sportova i ljubljanske Hale Tivoli. Naglasak je stavljen na osuvremenjivanje estradnog položaja, a ne samo hvaljenje minulim radom. I to ne samo zbog izbora materijala s aktualnijih albuma, nego zbog temeljito izvedenog “liftinga” koji su dali zahtjevni orkestralni aranžmani i usložnjavanje izvedbe zagrebačkim simfoničarima.
Ok,vama je bio zadnji najbolji,a meni i široj publici vjerujem da nije.Puno bolji su mi albumi izdani 70-ih,80-ih i 90-ih.