Kada se prije dvije pojavila serija “Černobil” na HBO-u, bio je to jedan rijetki trenutak jer je njome bilo oduševljeno 99 posto kritičara i publike. Doista nam se ne čini kako se radi tek o dojmu, već je zaista teško pronaći neki negativno intoniran glas o toj seriji. Naprosto, nitko nikada nije snimio ništa temeljito o katastrofi koja je prijetila da dobar dio Europe pretvori u zonu isključenja, upravo onakvu kakva je danas grad Pripjat pokraj stradale elektrane. Uspješno je tvorac serije Craig Mazin uhvatio duh vremena tek nekoliko godina prije raspada Sovjetskog Saveza koji kao da je označila upravo ta katastrofa. Zatim, velikim je dijelom radnja serije utemeljena na stvarnim osobama i događajima vezanima uz katastrofu. Puno je toga provjerljivo, serija je prava škrinja s blagom za povjesničare amatere. Međutim, to je razljutilo Ruse. Jer njih, iz dosta razumljivih razloga, nitko nije pitao ništa pa je serija koja dolazi sa Zapada, a bavi se najvećom sramotom u povijesti SSSR-a postala trn u oku. I tako su Rusi gotovo smjesta seriju proglasili falsifikatom, netočnom, bilo je čak i napisa kako su katastrofu zapravo izazvali Amerikanci. Sve to pratile su najave da će Rusija napraviti svoju verziju Černobila. I evo je, na Netflixu se, s hrvatskim titlovima, može vidjeti “Černobil 1986.”, film Danile Kozlovskog koji ćete pronaći drugdje i pod imenom “Chernobyl: Abyss”. Sa zanimanjem smo ga počeli gledati očekujući dosta ozbiljnu propagandu o katastrofi, a dobili smo nešto sasvim drugo.
Kozlovski je novcem dobivenim od državne ruske zaklade odlučio napraviti obiteljsku dramu o okruženju katastrofe s očitim ciljem da globalnoj publici ukaže kako su u katastrofi stradali prije svega sovjetski građani, pa čak i samo oni, jer doista nema nikakvog podatka da je katastrofa drugdje, izvan Sovjetskog Saveza, uzela bilo kakav život ili izazvala ozbiljnije posljedice. Ne može se poreći kako je saznanje o eksploziji u Černobilu Zapadu dobro došlo za antisovjetsku propagandu temeljenu, zapravo, gotovo ni na čemu, jer štete nigdje drugdje nije bilo. I to ipak poglavito zbog žrtve likvidatora, ljudi koji su oštećeni reaktor išli gasiti riskirajući i često gubeći vlastiti život. Upravo takvog čovjeka, Alekseja Karpušina, glumi sam Kozlovski. Dobra je to strategija, no ograničene uspješnosti. Dakle, Karpušin je lokalni vatrogasac, inspektor protupožarnih sustava na elektrani koji stoga zna svaki dio sustava koji je nakon eksplozije ključan. U dosta zbrzanom razvoju radnje, on susreće svoju nekadašnju ljubav s kojom se želi opet zbližiti, a ona mu otkriva kako iz te veze ima i sina koji je, je li, njegov. No Karpušin je nemirna duha pa mu se u Pripjatu više ne ostaje, radije bi premještaj u Kijev. To je ometeno eksplozijom u kojoj njegov sin, slučajno snimivši katastrofu s prijateljima, upije dozu radijacije toliko ozbiljnu da mu je potrebno liječenje koje u Rusiji ne može dobiti pa mora u – Švicarsku kamo su upućivali teško ozračene likvidatore. Karpušin odluči mijenjati svoj život za sinovljev pa pristaje otići u elektranu pokušati sanirati situaciju.
Kozlovski vjerojatno nije imao problema pronaći adekvatnu kulisu za snimanje, jer elektrana poput one u Černobilu i tipskih gradova poput Pripjata u Sovjetskom je Savezu bilo više od nekoliko. Međutim, unatoč svim Ladama i Volgama, nije do kraja uspio prikazati kako je izgledao život u onodobnom SSSR-u. Na tome se poentiralo doista malo, kao i na samoj elektrani, iako je čin eksplozije i plavičasti plamen koji je ona izazvala, rekli bismo, izveden možda čak i bolje nego u HBO-ovoj seriji. Slično je i s vremenskim odmakom od eksplozije do konačnog donošenja odluke o iseljavanju grada, organizacije gašenja, utjecaja prezidija Sovjetskog Saveza. Ništa od toga zapravo ne vidimo, osim u jednoj sceni kada se odluči da se iz grada odlazi pa kreće konvoj autobusa. Tada se ponavljaju prizori kako se ostavljaju psi kućni ljubimci. Samo je izostavljeno da su te pse kasnije i ubijali da ne izađu iz zone. Dobar se dio istine o katastrofi, odnosno o tromosti sovjetskog sustava zaobilazi. Primjerice, nema helikoptera koji borom zasipaju reaktor, što se smatra ključnim potezom u savladavanju požara. Nije potpuno jasno što se dogodilo, zašto je reaktor uopće eksplodirao i kako je na kraju požar savladan. Ispada zaslugom tek nekoliko vatrogasaca koji su uspjeli otvoriti ventile sustava hlađenja, među njima i Karpušin. Nema nijednog podatka o ukupnom broju žrtava, ništa čudno, jer do danas nije dan neki interni podatak sovjetske administracije o tome. Ali je prikazano, kao i u seriji, da su ti ljudi umirali često groznim smrtima. Pri tome je ovo prvi put da se spominje liječenje u Švicarskoj, koliko je poznato, teško ozračene najprije su prevozili u Kursk. Političare i znanstvenike vidimo rijetko, samo u jednom dijelu pokazuje se utjecaj politike na zbivanja, no nedovoljno da bismo doznali iz ruske perspektive koliko je ozbiljno shvaćana ta katastrofa.
Vidi se gomila vojske, pa i ljudi u skafanderima koji su ostali zaštitnim znakom HBO-ove serije. Tu je i scena na krovu reaktora gdje se otopio bitumen i s kojega su spašavani vatrogasci kojih je zbog boravka u tom ozračenom okruženju šest izgubilo živote. Arhivskog je materijala jako malo, prikazuju se (valjda) tek radnici elektrane, ne i sam događaj. Bilo doista interesantno vidjeti ima li takvih materijala jer Sovjeti su cijelu stvar držali ispod vode koliko su god mogli. Povijesna autentičnost ovdje nije fokus, već obiteljska drama, izbor života i smrti kod jednog čovjeka koji u tom kratkom vremenu mora donijeti takvu odluku više nego jedanput – on ili sin, on ili kolege, uz svjesnost kako će gotovo sigurno doći do bitke koju više neće biti moguće dobiti. Treba također reći kako Zapad jako teško razumije Rusiju i Ruse, pogotovo ove današnje, njihov je način razmišljanja temeljito drugačiji od zapadnog. Ovdje, međutim, te razlike nema, vjerojatno i namjerno, kako bi se što jasnije upozorilo Zapad – mi smo ovdje patili, ne vi, pa smo onda mi ti koji o cijeloj stvari trebamo i smijemo pričati. Kako s filmom nisu došli nikakvi materijali, a i napisa je o njemu prilično malo, teško je procijeniti je li bilo i neke druge namjere osim ove u prvom ruskom dugometražnom filmu o Černobilu. Ruskom, dakle, ne ukrajinskom, a i pošteno je da Rusi preuzmu ulogu zemlje sljednice sovjetskog nuklearnog programa koji jeu tom dijelu, RBMK reaktora koji su bili loše zamišljeni i očito jako opasni, bio jako loše vođen. Namjera je, dakle, bila spustiti katastrofu iz visokopolitičkih sfera gotovo na lokalnu razinu te od nje i napraviti lokalnu priču onih koji su zbog eksplozije najviše i propatili, a to su likvidatori i njihove obitelji. No tako se izbjeglo atribuiranje krivnje za cijelu stvar. Rezultat – film nisu dobro prihvatili ni ruski kritičari, ističući kao vrijedno jedino kameru, što je doista sasvim točno. Kritičari smatraju da film nije do kraja uspio prikazati kako je izgledao život u onodobnom SSSR-u. Na tome se poentiralo malo, kao i na samoj elektrani iako je čin eksplozije i plavičasti plamen koji je ona izazvala prikazan možda čak i bolje nego u HBO-ovoj seriji.
Pogledao. Glavni lik je čudan i nimalo vjerodostojan jer malo bi pa malo ne bi. Iako se ne može mjeriti sa serijom, film je ipak dovoljno zanimljiv da ga se može preporučiti..