Nikola Strašek (1978.) liječeni je narkoman, ili kako to bolje zvuči onima koji korektnost nalaze u jeziku, liječeni ovisnik. Darovit je filmski redatelj, dokumentarist. I vjerojatno je jedan od načitanijih umjetnika svoje generacije, intelektualac po znanju, mišljenju i stavu. Kada je dara konačno prevršila mjeru, ili kada se iz ljubavi oko njega stvorila obitelj i poodrasla mu kći, Strašek je život uzeo u svoje ruke. Zaposlio se kao skladištar, kao teški radnik koji se svakoga dana diže prije zore i odlazi na rad. Svaka ovisnost, ali naročito heroinska, djeluje poput omekšivača na čovjekov karakter, pa ga pretvara u krpu. Strašek je krenuo najtežim, premda možda i jedinim putom, pa je započeo doživotni rad na karakteru. Pjesme piše u tramvaju, na putu do posla, i to se u pjesmama osjeti i na pjesmama se vidi.
Vremena je malo, situacija je ekstremna, možda tek malo bolja od one kroz koju su prolazili Marxovi proleteri u Engleskoj, u vrijeme prvobitne akumulacije kapitala, što onda značajno utječe na formu i sadržaj Strašekove poezije. Njegovi stihovi često su rudimentarni, takvi da bi ih se moglo pisati po zidovima, ili kredom po asfaltu, u šapirografiranim fanzinima i ilegalnim glasilima, u jednom primjerku, u đačkim bilježnicama. Ta forma jest u skladu s mjestom i vremenom nastajanja ove poezije, ali je svjesno odabrana, proizašla iz ozbiljne čitalačke kulture, a ne iz nedostatka i osujećenosti. Onako kako su neki glazbenici preuzimali formu bluesa, tako je Nikola Strašek preuzeo formu socijalne underground lirike, jutarnjeg proleterskog pjesništva. (Je li takvo pjesništvo u punom smislu u nas ikad postojalo? Vjerojatno jest, ali nisu sačuvani njegovi tragovi.)
GALERIJA Doček Baby Lazanje u Zagrebu
Teme su ljubav, život radništva, strašni i samoubilački mrakovi vlastite duše. U emocionalnom smislu, Strašek je pjesnik krajnosti. Nježnost i svjetovi gotovo djetinje ranjivosti, sastaju se u rečenici i u jednom stihu s mrakom svih mrakova. Kako je potekao iz posljednje jugoslavenske generacije i iz post-punka, kao posljednjeg intelektualno, ideološki i politički angažiranog trenutka u povijesti rock-kulture, Strašek se umije služiti parolama i imaginirati svijet u političkim i ideološkim formama. Ali kada piše o klasnoj borbi, o revoluciji, o izrabljivačima i njihovim žrtvama, on se u velikoj mjeri služi vanjskim svijetom da opiše svoju unutarnji svijet. Borba je u njemu, revolucija je u njemu, zli kapitalist i izmučeni radnik su u njemu. U pjesmi "Egzistencijalna" to zvuči ovako: "Jedem povrće/ budim se rano/ dajem koliko treba/ pazim da sam na vrijeme/ i da me nema kad sam tu". U frazu "i da me nema kad sam tu" stanu život i sva strategija životne borbe, čim se čovjek bori protiv nečega što je od čovjeka jače. Istina, danas nas uče da ništa nije od nas jače, da će psihofarmaci, terapije razgovorom i molitve pomoći u svemu, ali ono što doista znamo kad nam je teško, od čega počinje i na čemu staje svaka naša revolucija, sadržano je u "i da me nema kad sam tu". Pa onda "Rovovska", koja zvuči kao himna: "U rovu svakodnevnom/ svakim izlaskom/ svakim crvenim svjetlom na semaforu/ svakim ispunjenim formularom/ kupljenom stvari i rokom trajanja/ popustom nagradnom igrom barkodom/ poticajem i olakšicom/ svim pojedinačnim prijekornim pogledima/ i nejunačkom vremenu usprkos/ svakim tramvajem koji ti bježi/ svakim koji si uhvatio/ i onima između/ svi ti dobar dan/ svi hvala i svi molim/ i nema na čemu (a ima baš ima)/ pred juriš blatan krvav uzaludan i kriv/ svjestan da ničija zemlja/ ne čeka da miluje/ ne razaznaje i ne suosjeća/ krećeš kaotičan beznadan i smrtan/ sasvim siguran da s one strane/ onkraj mašingevera i bajuneta/ bodljikave žice i ljudi baš kao ti/ drhti sutra/ razlog i otkriće/ smrt po malu smrt/ do čega ti je stalo/ zašto jurišaš/ i zašto se još/ najdraži moj/ ubrajaš među ljude".
VEZANI ČLANCI
Posao na koji u svako praskozorje odlazi, Nikola Strašek naziva rudnikom. U Hrvatskoj odavno već nema rudnika, nije ova zemlja bogata rudnim nalazištima, kao recimo Bosna, ali njegova je metonimija zapravo vrlo precizna. Strašek je posljednji rudar u Hrvatskoj, jedan od onih pisaca kakvih nije mnogo ni u ozbiljnim književnostima i kulturama, koji jezikom doista izriču svoj svijet. Pjesma "Narkomanska" o tome kaže: "Ja dišem/ ovo je zrak/ i ponavljam/ nemoj zabit budalo/ da i drugi dišu/ da se svima šire pluća/ i stišću srca/ al nemaju svi/ oštećen mozak/ i receptore koji vole heroin/ i nisu svi ponosni kad ujutro slože krevet/ i operu za sobom wc/ kao što ne znaju ni pod morem svi/ da žive u vodi/ mogu ja ponavljat do u besvijesti/ ovo nije život/ a ipak krv mi teče/ organi rade/ rudare me/ i čekaju da umrem".
"Leptirići u trbuhu, glave na kolcima" lijepo je načinjena (oblikovanje: Dejan Dragosavac Ruta) knjiga malog formata, koju je važno čitati. Životni ulog u tekst najveći je mogući, pjesme na život i smrt. A kad je tako, smrt životu biva jamac.
VIDEO
