Oko 40 tisuća ljudi, među kojima velik broj iz Hrvatske, naguralo se na stadion Eugeneo u Padovi u nedjelju navečer na rasprodani koncert Pearl Jama.
Jedan od najznačajnijih ozbiljnih svjetskih rock-bendova koji u karijeri nema ama baš nijednu pogrešku gledao sam nekoliko puta, pa i 1995. u Salzburgu kada su na turneji Mirror Ball pratili Neila Younga na nekoliko zajedničkih koncerata. Nedjeljni nastup u Padovi bio je veličanstven trijumf od dva sata i četrdeset pet minuta svirke s 27 odsviranih pjesama, ali trijumf kakav Pearl Jam priređuje redovito. No nije se radilo samo o redovitom koncertu, nego povratku u formu Eddieja Veddera – zbog čijeg su gubitka glasa u utorak otkazali drugi londonski koncert – te modnog detalja, poruke na jakni, kojim Zara dobiva konkurenciju, a Melanie Trump moralnu pljusku.
Podmazani i nauljeni preko svake mjere, radi se o sastavu čija briljantna svirka fascinira, jer ne radi se o lakom materijalu, već zahtjevnim pjesmama koje u dodiru s raspoloženom talijanskom publikom i nama “imigrantima” među njima dobivaju obrise pravih himni, i to dinamički, melodijski i tekstualno prilično zahtjevnih himni, pa je i pjevanje i putovanje publike s Pearl Jamom nešto sasvim drugačije od uobičajenih perolakih koncerata. Od početka s “Pendulum” Pearl Jam odsvirao je beskompromisan koncert i oduševio sve do drugog bisa s “Alive” i obradom “Baba O’Riley” The Who i završne “Indifference” za vrijeme koje je Eddie Vedder odjenuo kaput s porukom “Yes We All Care Y Don’t You?” (“Da, svima nam je stalo, zašto nije tebi?”) ispisanom na leđima.
Dvije večeri ranije u Milanu na pozornici prvi ju je put pokazala Vedderova supruga Jill (koju je i upoznao u Milanu). Radi se o izravnom protestu prema skandalu koji je izazvala Zarina jakna Melanije Trump s natpisom “I Really Don’t Care, Do You?”, koju je prije nekoliko dana nosila u posjetu djeci meksičkih imigranata odvojenoj od roditelja.
Ni Vedderova prehlada zbog koje su u utorak otkazali londonski koncert, prvi put u karijeri, ni kraći nastup na festivalu u Milanu u petak navečer nisu spriječili Pearl Jam da u Padovi dogura do maksimuma. Dapače, Padova im je poslužila kao dokaz za povratak u uobičajenu formu. No moram priznati da sam se neugodno iznenadio i protrnuo kad je službeni dio koncerta završio nakon sat i dvadeset minuta, misleći da se radi o još jednom skraćenom izdanju zbog Vedderove prehlade.
Srećom, kratka stanka, očito potrebna nakon iscrpljujuće baražne vatre, nastavljena je s jedanaest dugometražnih pjesama na dva bisa i dovela satnicu do respektabilnih dva sata i 45 minuta. I to ne bilo kakvih jer, ponovimo, svirka Pearl Jama daleko je zahtjevnija i iscrpljujuća od uobičajenih rock-veselica i svojim kapacitetom, trošenjem energije i sviračke spreme obilato nadilazi konkurenciju.
S dva briljantna gitarista poput Mikea McCreadyja – koji iz pjesme u pjesmu mijenja stare, vrijedne Gibson i Fender gitare iz pedesetih i šezdesetih godina – jednako ekspertnog, ali povučenijeg Stonea Gossarda, i uz ritam-sekciju basista Jeffa Amenta – koji na zadnjem bisu u “Smile” u ruke uzima električni kontrabas – i bubnjara Matta Camerona, članovi Pearl Jama kao glazbenici svijesti i savjesti ekipirani su za najveće pothvate a da nisu postali karikature kakvima ljude čini šoubiznis.
no rockin' in the free world