Sjajna HRT-ova serija "Crno-bijeli svijet" ponovno je, barem nakratko, oživjela Zvečku, Kavkaz, Mali Lap i ostala kultna zagrebačka mjesta iz osamdesetih godina, a što je mene - također jedan dobar proizvod s kraja osamdesetih - podsjetilo na situaciju kada sam pod sličnim naletom nostalgije kao nacionalna televizija podlegao toj čežnji da doživim Zagreb kakav je mojoj generaciji ostao uskraćen. U dobroj vjeri, sjećam se toga vividno, prišao sam atraktivnoj djevojci koja se preziva Kulušić.
"Ti si jedini Kulušić", šapnuo sam joj na uho, "u koji bih još uvijek, barem teoretski, mogao ući..."
Spomenuta djevojka očito nije previše marila za doba Novog vala jer je moja molba vrlo brzo odbijena, a dugogodišnja želja da doživim Zagreb iz tog njegovog vjerojatno najkul povijesnog razdoblja još otkako se ispred HNK palila mađarska zastava, ostala mi je, eto, neispunjena.
"Azra?, Univerzijada?", pokušao sam još jedanput prizvati tu neku nostalgiju u njoj, ali krajnji ishod ostao je nepromijenjen.
"Šuvar!", zavapio sam u očaju dok je odlazila...
Kako mi frizura Jurice Pađena i HTV-ova serija ipak ne bi ostali jedini uvid u to doba, osvrnuo sam se malo po užem gradskom središtu unutar kojeg uglavnom obitavam te potražio taj Zagreb kakav je nekoć egzistirao. Na određenim mikrolokacijama on, naime, još uvijek postoji.
U kino sam tako pokušao otići u nekadašnji Balkan, a današnju Europu. Na licu mjesta uvjerio sam se, međutim, da je i Europa nekadašnja. Htio sam izbjeći nesagledivu masu ljudi u trenirkama koji pohode multiplex kina, a koji od tolike količine čipsa, tortilja, preljeva od sira i druge nimalo primjerene hrane za kino ni ne vide film koji su došli pogledati, te u Europi osjetiti duh vremena kada je prisustvovanje filmskoj projekciji još uvijek bio neki značajan događaj, ali zatekao sam samo neke besposlene radnike u mandurama i jednog zaštitara.
Pitao sam ih viđaju li tu jednog starijeg gospodina u samtanom odijelu, a koji je nekoć cijepao karte prije filmske predstave i obilazio dvoranu s baterijom tijekom projekcije da provjeri je li sve u redu. Kad već nema kina, pomislio sam, da barem popričam s tom institucijom…
Nisu ga vidjeli, kažu, i neka izvolim razguliti. Inače, istog tog gospodina, a koji se zove gospon Joža te je jedini preostali djelatnik bivših Kinematografa, sreo sam prije par godina i u NAMA-i. Valjda jedinoj robnoj kući koju posjećujem, a u kojoj već prilikom prolaska kroz ulazna vrata imate osjećaj da ste zakoračili u osamdesete.
Taj prekrasni narodni magazin u stečaju, osim najljepše nekretnine u gradu te ponude koja osim robe, a imaju sve što čovjeku može zatrebati, uključuje i velik broj usluga, na drugom katu imao je donedavno i nešto što bi bilo genijalna turistička atrakcija: mali kafić!
I to ne onakav poput onih u shopping centrima po rubnim dijelovima grada, što se nazivaju "lounge barovima", već pravi kafić iz osamdesetih - s limenim šankom, štangom za nogu, konobaricom u borosanama u jednoj smjeni, a brkatim konobarom koji narudžbe ne pamti već zapisuje u drugoj. Upravo tamo sam sreo i ranije spomenutog gospodina u samtanom odijelu, ali ni tog prekrasnog kafića, isto kao ni kina Europa, nažalost više nema. Filmske apetite morao sam, stoga, zadovoljiti u Kinoteci, koja se još uvijek nekako održava, a kafić iz tog razdoblja za kojim tragam potražio sam u Gajevoj ulici, na kućnom broju 4.
Naš poznati karikaturist Štambuk, koji je 1963.g. krenuo za jednom zanosnom Francuskinjom u Pariz te tako, kako se za života volio našaliti, postao prvi seksualni emigrant u Jugoslaviji, vratio se svojevremeno u Zagreb samo radi tog kafića. O "Charlieu" je, naravno, riječ. A, Matvejević Predrag, naš najprevođeniji pisac, u vrijeme kada su protiv njega vodili najgoru hajku - samo zbog ambijenta tog njemu omiljenog kafića - ostao je u Zagrebu.
Prvu jutarnju kavu tu sada ispija odvjetnik, te bivši predsjednik Vrhovnog suda RH, a za kojega, između ostalog, slovi i da je bio najbolji student u povijesti Pravnog faksa.
"U istom kafiću najbolji student u povijesti i - najgori!", pomislio sam kada sam vidio odraz nas dvojice u ogledalu iza šanka i, potegnem jednu ljutu.
Eh, da, to me podsjetilo: i Vlado Šeks zna navratiti... Ćiru Blaževića da ni ne spominjem. Stalno je tu i priča fantastične priče iz šampionske '82.g. Ne znam gdje bi se još na svijetu moglo naći ovoliko uglednika na pet, šest metara kvadratnih?!
Čovjek kojeg nostalgija vodi u potragu za Zagrebom iz tog nekog romantiziranog doba, mogao bi, naravno, sjesti i u jedan od onih neoznačenih taksija na križanju Gajeve i Tesline pa platiti cijenu vožnje kao što su bile prije pojave jeftinijih prijevoznika. Ili, što ja znam, otići na neku Dinamovu utakmicu pa svjedočiti nogometu kakav se u Europi ne igra već godinama. Međutim, Zagreb o kojemu je ovdje riječ, te koji svakodnevno tražim, izuzev ovih rijetkih, u priči nabrojanih mjesta, najprije se može pronaći u onim dobrim ljudima koji u tramvaju ustanu starijem, kulturno stanu iza linije koja označava zonu diskrecije na šalterima, u onim prodavačicama koje te oslovljavaju s "dušo" te onim dobro odgojenim ljudima koji kažu "dobar dan" kad uđu u lift i "doviđenja" kada iz njega izađu. (Oni koji s nekim ljigavim forama o omogućavanju ulaska uletavaju djevojkama koje se prezivaju Kulušić, također veoma važno za napomenuti, nipošto ne spadaju u ovu kategoriju...) Taj prelijepi Zagreb koji se ne smije izgubiti, da podebljam malo ovu svoju tezu, to je Relja Bašić dok, snubeći neke od najvećih zagrebačkih ljepotica, radoznalo obilazi gornjogradska dvorišta. Onaj njegov šarmantni osmijeh ispod tankog brka - to je Zagreb za kojim tragam.
Mira Furlan koja pišući pismo iz Amerike ne dopušta da joj netko, bilo tko, a uglavnom bi to bio neki Nitko, često i Ništa, pokuša osporiti ili, ne daj Bože, uskrati ono što ona voli i, što naposljetku i jeste - Zagreb! To je slobodni udarac Cice Kranjčara koji će odsjesti ispod prečke protivničke momčadi svega par minuta prije nego što će njegov izvođač, nošen na ramenima navijača, odsjesti u restoran Domagoj te uz čašicu gemišteca pustiti suzu za zagorske brege. "Bumo si kaj rekli?" - je Zagreb kakav tražim! (Ili barem nekoga u Zagrebu ko bu me to pital...). Dužnost svakog stanovnika ovoga grada, barem kako ja to vidim, je da to ugradi u DNA novih generacija. Jer, postoji li, pitam se, Zagreb uopće bez tih, ali i mnogih drugih veličina, a koji su najčišća personifikacija onoga što kolokvijalno nazivamo: duhom grada.
I, ako da - zašto? Zagreb za kojim sam se na početku priče uputio u potragu, te koji svi toliko volimo, pa s nostalgijom gledamo serije i filmove o njemu, slušamo tu glazbu te obilazimo grad nastojeći pronaći tragove tog vremena, to nisu mjesta, kako sam pogrešno smatrao - već ljudi i običaji!
A, potraga za takvim Zagrebom kod svakoga bi trebala završiti upravo tamo gdje je i započela - u njemu samome.
VIDEO Ivana Pezo Moskaljov: "Jako mi laska nominacija za Večernjakovu ružu"
