Zvijezda “Larina izbora” Filip Juričić, koji u telenoveli igra Dinka Bilića, ne smatra da s kolegicom Ecijom Ojdanić nosi seriju. Dio publike, kaže, voli pozitivce poput Lare i Jaše ili njega samog u prethodnoj seriji “Ljubav u zaleđu”, a drugi pak rado analizira kompleksnost uloga negativaca. No ne skriva da je sretan što baš njegova uloga ima itekakav odjek.
Da ste Dinka ovako odigrali prije 20 godina, sva bi vam vrata bila otvorena. Što redatelji i ravnatelji kazališta kažu danas?
– Vidim da su ljudi zadovoljni Dinkom. Vole me zaustaviti i objašnjavati što im se sviđa, a što ne. I moja taština proradi nakon takvih uloga pa bih volio da me koji redatelj pozove i na film, ravnatelj nekog kazališta ponudi angažman... No i dalje ne snimam filmove, samo one kratke sa svojom ekipom. I dalje sam glumac bez angažmana. Nisam nesretan, imam dovoljno posla, ali vjerujem da bi glumac mog habitusa trebao imati mjesto u nekom teatru.
Imate li dovoljno sigurnosti da na moguću ponudu kažete ‘ne pristajem na ugovor od dvije godine, dobro i puno radim, želim angažman ili i dalje nastavljam kao slobodnjak’?
– Nije problem u vjeri u sebe. Kad si izvan angažmana, u kazalištima te čekaju predstave nezavisnih produkcija. One jesu vrlo kvalitetne, ali oskudijevaju u ljudstvu, scenografiji i igranju u Zagrebu. Osim Exita ne postoji ni jedno kazalište koje trajno igra u Zagrebu. Problem slobodnjaka je u tome što nemam priliku odigrati nekog Shakespearea, Čehova, Ibsena, neku veliku ansambl-predstavu, sve čime sam zaražen na Akademiji i u čemu sam se dobro snalazio. Nedostaju mi ti ozbiljniji komadi. Istina, igrao sam glavnu ulogu u predstavi “Ondine” na Dubrovačkim ljetnim igrama i veliku ulogu u “Opasnim vezama” u Komediji, tu i tamo se dogodi, ali generalno su kazališta prepopunjena da bi uzimala vanjskoga glumca.
Imam dojam da mlađe glumce toliko i ne zanima klasika koliko neka uloga koja će odjeknuti.
– To je individualno, a ja sam staromodan tip. U kazalištu težim klasicima, to bih volio raditi. Trenutačno mi je “Idiot” u ZKM-u najbolja predstava koja igra u Zagrebu. Bio sam ispunjen četiri sata. Ne podilazi trendovima, moderno je režirana, pravi primjer da ne mora biti brza, ovakva, onakva. Više sam se namučio gledajući predstave od sat vremena nego “Idiota” od četiri. Došao sam umoran od snimanja, a izašao ispunjen. I jedva sam čekao da čestitam kolegama.
Jeste li i privatno staromodni? Jednu ste curu, novinarku Mateu Roščić, naime, ostavili zbog druge, voditeljice Ive Šulentić, pa dok ste bili s drugom, prvoj ste napravili dijete.
– Nije bilo baš tako. Bio sam s jednom, prekinuo i tek poslije počeo s drugom. Ne želim govoriti o tome kako se dogodilo dijete s prvom, ali hvala Bogu da jest. Danas imam predivnog sina. Veze budu i ovakve i onakve. U svakoj bude kriza, pozitivnih i negativnih razdoblja. Ni najmanje ne umanjujem svoj udio, ali neću pravdati mladalačko ponašanje riječima ‘svi smo mi od krvi od mesa’ ili ‘takve stvari se ne bi smjele raditi’. Dogode se.
Je li bilo teško izgovoriti ‘želim sina, ali neću se ženiti’?
– Nije, to je bio naš zajednički dogovor. Zaključili smo, zbog ranijih pokušaja, da je bolje ovako. Danas smo oboje silno brižni prema našem djetetu, imamo pozitivan odnos. Oko sebe gledam puno gore odnose ljudi koji su se nasilu oženili jer je ona zatrudnjela. To dijete živi u nezdravijoj atmosferi od ove u kojoj živi moj Jan. Mislim da je to bila mudra odluka, nikako kršćanska, ali svakako mudra. Jan ne pati niti postavlja pitanja o tome. Kad se rodio, već je sve u tom neredu bilo složeno.
Kako ste potom uvjerili sadašnju djevojku, balerinu i studenticu prava Korinu Vukadinović, da niste avanturist?
– Nisam je ni trebao uvjeravati. Jedina pozitivna stvar silnih intervjua je da svi sve znaju. Kad upoznam neku curu, ona već zna da imam dijete. Ako slučajno i ne zna, neka njezina prijateljica sigurno će joj brzo objasniti s kime ima posla. Korina i ja upoznali smo se pet godina poslije. Svi se mi mijenjamo, sazrijevamo, pa me takvog i prihvatila. I mene i mog sina. Nismo morali sjediti i satima razgovarati.
Je li vas itko ikada emotivno tako povrijedio da ste poželjeli biti bešćutni i nemilosrdni kao Dinko?
– Kako ne! I to na svakodnevno. Zadnji je put to učinio jedan teleoperater. Platio sam ogromnu ovrhu, a nisam bio baš toliko kriv. I nisam imao izbora nego platiti. I ta nemoć u meni rađa bijes. Ovan sam po horoskopu, pravedan i borben, moram naučiti da ne mogu uvijek žestoko reagirati na nepravdu, a ne ide mi.
Koje biste Dinkove osobine voljeli imati?
– Zavidim mu na svemu što ja nemam, na apsolutnoj samouvjerenosti, cilju u kojemu ide do kraja, nesalomljivom ponosu. Da nema radikalnih poteza koje je napravio poput pokušaja ubojstva polubrata, za mene bi bio OK tip. Iskren, sirov, nagao, ponekad i opasan, ali ipak OK. Dinko je u duši pošten, vrlo jasno svima daje do znanja što misli, što želi i pritom ne posustaje. On bi se drukčije borio s tim teleoperaterom i sigurno uspio. Za razliku od mene koji sam otišao i platio drakonsku i nezasluženu kaznu.
Dinko se smekšao otkako se zaljubio u Lejlu, a ona ga ostavila. Kako vi reagirate na žensko ‘ne’? Stoički prihvaćate ili osvajate dok ne osvojite?
– Sve lakše prihvaćam odbijanje, mirim se. To valjda dođe s godinama, iako se rado sjetim vremena kad sam bio mlad i lud i zbog ljubavi bio spreman rušiti svjetove. Tada me ništa nije moglo zaustaviti, morao sam doći do cilja. Danas lakše prihvaćam da me netko neće, da neke stvari ili žene treba pustiti, da je i gubitak dio života.
Jeste li inspiraciju za ulogu nalazili u određenoj osobi?
– Nikad mi nije uspijevalo nalaženje i skidanje nekoga. Valjda sam snimio ljude iz crne kronike, iz svog kvarta, nekog Dalmatinca na funkciji. Slika svih njih iz mene je iznjedrila Dinkov karakter. I onda sam se neko vrijeme, prva dva mjeseca, poigravao s njim. Prije emitiranja nisam htio ni pogledati kako sam to odigrao. Čekao sam da krene, a kad je zaživjelo, dobio sam dobar vjetar u leđa i počeo uživati igrati ga. Nisam ga skinuo, Dinko je živio negdje u meni. Nakon toliko pozitivaca taj je lik prilika da izbacim sve loše iz sebe.
Je li bilo i negativnih odjeka?
– Iznenađujuće - nije. Kad je moj tata igrao gradonačelnika Sinkovića u “Ljubavi u zaleđu”, tip iz pekare rekao mu je da ga je htio tući. Doista nisam naišao na negativnu reakciju. Kad sam igrao nogometaša Marka u istoj seriji, ekipa od tridesetak godina s gađenjem je govorila kako im je to bezveze, glupo. Sad prolazim pokraj te iste populacije pa mi dobace ‘gdje si, care, gdje si, legendo’. U “Ljubavi u zaleđu“ nisu me percipirali, mislili su da sam doista Marko Marušić, sad me napokon shvaćaju kao glumca. Čak i bakice vole reći ‘zločesti ste’, ali sa smiješkom. Jer se i ja njima nasmiješim pa vide da nisam negativac.
U glumačkim krugovima o vama govore kao o sjajnom glumcu i dobrom dečku. Koliko je pametno danas biti good guy?
– Bit će i onih koji će reći da sam bad guy. Znao sam imati i problema u svom poslu jer ljudi vole govoriti o drugima, a to u mom poslu može puno odmoći. Prepričavanje tračeva koje su načuli bilo je sasvim dovoljno da ne uđem u neke podjele. Mislim da sam pozitivan tip i privatno, a u poslu se posebno trudim. Tu pokušavam prosipati svoju pozitivnu energiju. Tako se ophodim s drugima, i to očekujem od njih.
Kako jedan tradicionalan horoskopski Ovan gleda na metroseksualce?
– Iz nekakvog frajerskog života ušao sam u posao u kojem su i oni dio tog svijeta. Puno je takvih kolega oko mene. Često sam nailazio na velike pozitivce među njima, posebice među onima koji su to sami sa sobom riješili. Vrlo su pozitivni, volim ih sresti, družiti se s njima i s time nemam problem. No, imao bih ga s gay ulogama. Morao bih pronaći neko vrhunsko opravdanje da ih prihvatim, no hvala Bogu, dosad mi to nitko nije ponudio.
Biste li pristali na depilaciju?
– Ne bih. Odbijam ih jer ne volim onu fazu kad te pikave dlačice počnu rasti. Grozno mi je vidjeti na nekome depilirana prsa iz kojih proviruju te male dlake. Nikakav razlog još nije bio dovoljno uvjerljiv da eksperimentiram s tim. Srećom, nisam jako dlakav, pa i ne moram. Ali nisam ni isključiv, odrješit. Koristim i kozmetiku, cura kupi masku, pa si kupim i ja. Fora mi je to, posebno kad smo na odmoru.
Vaš sin Jan brani vas u vrtiću, redom uvjerava djecu i tete da je njegov tata dobar. Što vam kažu njegovi prijatelji kad dođete po njega?
– Znaju vikati “Dinko, ti si Dinko!”. Kad dođem po njega, Jan ignorira djecu i viče “Tata, kaj ćemo raditi, kaj ćemo jesti”. Neki dan smo mu kupovali odjeću, neka su se djeca slikala sa mnom, a on je gledao i šutio. I nije pokazao što zapravo misli o tome. Ali dobro je da upozna moj posao od malih nogu. Počeo je tu i tamo škicati “Larin izbor”, pokušava se prošvercati da ne ide na spavanje u devet nego u deset. Stalno pita može li gledati seriju samo zato da još jedan sat bude budan.
Kakav je osjećaj znati da vas tako mali brani svim srcem? Raznježite li se kad to čujete?
– Svako me malo raznježi. I svako mu malo poželim skinuti zvijezde s neba. Može me i vrtjeti oko malog prsta, što i radi. Kad vidim da plače, makar znam da vara, popustim. I to nije dobro, ali osjetljiv sam na njega. Trudim se biti strog, ali ne ide mi. Kao dijete nisam bio razmažen, ali bilo je popustljivosti. Zato se i bojim da će Jan misliti kako će uvijek sve u životu dobiti. A nije tako. I onda slijede bolna razočaranja. Znaš da si trebao igrati, a nisu te uzeli. Pa nakon toga i bjesovi. Trebao bih biti stroži, da i on kasnije ne doživi veća razočaranja. No još je dijete pa ga puštam da živi u svom svijetu u kojem više-manje dobije i taj treći bombon i sladoled nakon čokolade.
Koja je najgora psina koju ste napravili roditeljima?
– Znao sam noćima izbivati, ne javljati se, a tata, lud od brige, samo što ne bi pozvao policiju. Kad bih došao, nije mogao ni vikati od sreće što je agonija završila. Sve više uviđam da, baš poput njega, i ja danas strepim nad Janom, što nije dobro. Od tih roditeljskih strahova djeca se trude naći svoju slobodu pa nesvjesno upadaju u razne situacije. Svjesno pak želiš dokazati da vodiš brigu o svom životu, da se ne treba netko brinuti o tebi. No, sve treba probati, sva razdoblja proći dok si mlad. Bio sam malo ekstremniji i u pubertetu, možda bih danas te neke stvari malo ‘bremzao’, ali sve su to lijepa, bezbrižna razdoblja. Čak i kad radiš psine, znaš da će ti biti oprošteno jer si mlad.
Pribojavate li se da bi to vaš sin uskoro mogao raditi vama?
– Naravno, i jako bih volio da bude umjereniji u svemu. Sad tek razumijem reakciju svoje mame kad sam jednom pao na glavu i sav krvav došao doma. Prije toga sam ušao u kafić, ljudi su se micali od mene, a kad sam se pogledao u ogledalo, vidio sam i zašto. Strašan prizor. Lagano sam otvorio vrata našeg stana i rekao: ‘Sad ću ući unutra i kad me vidite, nemojte početi vrištati. Dobro sam’. No kad sam ušao, mama se skoro srušila u nesvijest. Prala mi je lice i govorila: ‘Ne mogu više’. Djeca iz kvarta dva su me mjeseca zvali Terminator. Dosta je šokantno vidjeti svoje dijete takvo i danas to mogu razumjeti.
Probudi li se buntovnik u vama dok, primjerice, gledate Dnevnik?
– Dok gledam Dnevnik i kad čitam novine. Jako volim piti jutarnju kavu i čitati novine. No kad ih pročitam, budem frustriran. Čak i u našem sportu, koji me nekad radovao, dizao, u sjeni vidim politiku i te igre. I dalje čitam novine, gledam vijesti i često me ljute. Ne znam kako prihvatiti tu stvarnost. Ne mogu jer nije realna pa se pitam jesmo li baš svi glupi ili to jednostavno moramo prihvaćati.
Rođeni u krivo vrijeme?
– Ne. Kriza je bilo i u povijesti i prošle su. Bilo je velikih ekonomskih kriza koje bi uvijek iznjedrile nešto dobro. Nadam se da će i ova.
Kako to da još živite s tatom, glumcem Perom Juričićem?
– Ne mogu skupiti novac da kupim stan. Od dede i bake nije bilo ostavštine pa skupljam pomalo. Jako volim živjeti s tatom, imamo lijep sustanarski život. Ali mislim da se sa 30 godina svatko mora osamostaliti. Zarađujem svoj novac, imam dijete o kojemu se brinem, i prirodno je odmaknuti se od roditelja. Pokušavam skupiti što veću svotu jer se bojim ulaziti u kredit koji lako može narasti, pa plus alimentacija... koliko trebam zaraditi da zatvorim mjesec? Slobodnjak sam, poslove tražim sam, ako sutra slomim nogu, neko vrijeme neću imati primanja. Zato se ne zalijećem u kredite, ali mislim da se bliži dan kad ću se dočepati svojih 50-ak kvadrata. I jako im se veselim.
Dinko,veliki si glumac i mjesto ti je svakako na filmu ...