Publiku u Lisinskom 14. travnja nasmijali ste komedijom "Ko bajagi donijela me roda". O čemu je riječ?
– To je jedna ideja nastala u Salzburgu, davne 1992., da se od jedne RIJEČI gradi forma kazališne predstave. Dramaturgija te predstave, koja mene intrigira, dramaturgija je glumačke igre oko koje se gradi priča moguće kazališne predstave. "Rođenje", kao tajna vlastitog nastajanja. E sada, pomoću glumačke igre traže se situacije od prvog trenutka nastajanja do zrele dvije-tri godine djeteta, koje zaboravljamo ili ne prepoznajemo u svakodnevici, a koje onda postaju, za gledatelje, radosno iznenađenje. Zadatak kazališne umjetnosti je da prepoznamo izgubljene trenutke našeg života. Tada se publika smije i vraća u zaboravljeno vrijeme.
Kako ste svojoj djeci objasnili tajnu njihova podrijetla kada su počela postavljati pitanja?
– Tajna je samo u tome, rekao sam im, kada poželiš da ljubav s nekim pretvoriš u novog čovjeka. Onda ugasiš svjetlo. Mrak je. A što je bilo u mraku, pogledajte u hit-predstavi vašeg tate "Ko bajagi...".
Je li katkad teško biti glumac u komediji dok vam se u zbiljskom životu odvija drama?
– Glumac je zanimanje. I u stvarnom životu, kao i u iluziji kazališne umjetnosti, postoji ravnoteža dana i noći, tuge i radosti, komedije i tragedije. Ako čovjek bježi samo u komediju, to znači da ne razumije polovinu sebe, svoju tragičnost prolaznosti i nekulturu starenja, a samim tim ne razumije ni komediju kojoj teži jer je tragičan u svom nesporazumu.
Recimo, ako jedan narod govori samo o svojoj drami, on nije svjestan da je polovina toga, po prirodi kozmosa, već smiješno. Kako vas je pronašla gluma ili kako ste odlučili postati to što jeste?
– Postao sam tako "što me nije donijela roda" i to nije moja odluka. Zakačio sam se, mislim, na taj trenutak, kada sam shvatio da postoji "ogledalo" svakodnevnog života u kojem se ogleda živ čovjek u praznom prostoru. Glumac. Ja sam samo jedan od milijuna ljudi, prije mene, koji se ogledaju i pokazuju što se sve ne vidi i što bi se moralo vidjeti. Često se postavlja teorija da su bosanski i srpski humor bolji od hrvatskog.
Kako biste vi objasnili što se događa na tom polju i u čemu je "kvaka"?
– Samom podjelom kazališta ili humora na predznak nacionalnog, učinili smo podanički ustupak populističkom sistemu, prizemnom političkom dodvoravanju jer smo u službi podjela. Dijelimo se i u humoru, pa stoga ne bismo trebali ni živjeti zajedno. Svaki humor je u svojoj različitosti potreban i pozitivan i ne postoji bolji ili gori. Osobno sam protiv toga da mentalitetski humor bude jedino sredstvo kvalitete jedne nacije ili naroda jer time mu uskraćujemo njegovu pravu kvalitetu, koji se opet uklapa u političku nacionalističku edukaciju.
Već dugo živite u Austriji i predajete na Akademiji u Beču.
– Dugo sam "ko bajagi..." predavao glumu na Bruckner univerzitetu i glumio na njemačkom, pa potom i na slovenskom jeziku i tako se oslobodio mitskih predrasuda da se samo "mojim" jezikom mogu najbolje opisati moje misli i moje emocije. Ako svijet gledate iz ugla guzice, teško ćete sagledati njegovu širinu i daljinu i vidjeti svu njegovu ljepotu.
Što vam svaki dan nedostaje iz Sarajeva?
– Podsjećanje da je Sarajevo stalno u meni i da ga se samo trebam sjetiti da budem mirniji. Jer nisam izgubio dio sebe i osjećaj da sam od njega ponio sve što mi, za sada, treba.
U kojoj fazi je opera "Maratonci trče počasni krug" koja je, koliko sam čitala, nastajala u austrijsko-njemačkoj koprodukciji? Ako je već postavljena, ispričavam se. Zašto ste se odlučili na taj korak i kako ju je tamošnja publika prihvatila?
– Svake godine, kao slobodan glumac, ulazim u razna kazališta širom mojih meridijana i paralela, i tako se društveno i glumački socijaliziram. Često i u austrijskim predstavama. Igrao sam tri sezone u Atelje 212, Beograd, "Pošto pašteta", Tanje Šljivar, sada igram u Narodnom pozorištu Sarajevo "Divlje meso", Gorana Stefanovskog. Na početku sezone ušao sam u angažman "Theater // an der Rott" u Eggenfeldenu, Njemačka, u predstavu, mjuzikl "Topalovic // & sohne". Pisac Dimitre Dinev dramaturški je preradio original teksta Dušana Kovačevića "Maratonci trče počasni krug" i napravio neobičnu dramaturšku sliku Balkana u konceptu mjuzikla. Što se tiče same teme predstave, publika je vrlo burno reagirala, što se tiče same glumačke izvedbe, skoro, fantastično. Vrlo je dirljivo, da publika svoje nezadovoljstvo temom, ne prenosi na same izvođače te teme. Na jesen idemo na "Shakespeare" festival u Linzu.
U koji dio života biste se da možete rado vratili i zašto?
– Vjerujte, ja stvarno nemam vremena da se iz "sada" vraćam u "prošlost"... Koji je po vama najbolji televizijski projekt (dramski, zabavni, filmski...) nastao u regiji u novije vrijeme? – Filmovi "Zimski san" Nuri Bilge Ceylana, "Levijatan" Andreja Zvjaginceva, "Bijeli bog" Kornela Mundruczoa, "Čovjek ptica" Alehandra Gonzalesa, predstava Karima Zailovića "Tajna džema od malina" Selme Spahić, kazalište SATRT, jedna od najromantičnijih predstava sarajevskog kazališta svih vremena, CD Bože Vreće i "Halke" i sva muzika Vlade Divljana i kozmički "Odbrana i posljednji dani"... ljepota do bola i nazad...
Pratite li politiku i koliko vas ona zanima, opterećuje ili dira?
– Politika je danas dio mentalitetskog folklora koji u sebi nosi svu monstruoznost primitivnog nacionalizma. Dira me što se svaki civilizacijski i kulturno impotentni izvršilac političkih radnji seksualno zadovoljava silovanjem balkanskih, pa bosanskih pa i sarajevskih prostora...
Jeste li se ikada pitali koja je svrha vašeg postojanja i što ste dokučili?
– Dokučio sam da je rad na sebi jedina mogućnost da čovjek ostane koliko-toliko prirodan, ali da pritom nauči pravilno da udiše i izdiše...
Što vam je neostvareni san?
– Hmm, nije bio san, ali se ostvario... 20. 5. 2015. u VIP Clubu u izdanju HENE je promocija knjige "Glumac...je glumac...je glumac". Predstava, koja se igra 38 godina 1586 puta, a tekst preveden na njemački, francuski, poljski, engleski, talijanski jezik, igralo 18 glumaca u Beču, Parizu, Varšavi, Londonu, Berlinu, New Yorku, Sydneyju, Rimu, dobila je svoju knjigu. Integralni tekst predstave i 34 eseja o tom fenomenu Glumca koji igra priču o Glumcu, o kazališnom incidentu, o prolaznosti i trajanju, o čovjeku koji putuje i igra... Misli i emocije su pisali glumci, režiseri, pisci, dramaturzi, pjesnici, slikari s prostora Yu zemlje zadnjih 38 godina...e, sad, recite mi, zar to nije san!
>>Zijah Sokolović predstavlja cabaret "Međuigre"
>>Zijah Sokolović Ambasador dobre volje za toleranciju i nenasilje
Predstava još nije počela, a on već oduševio !