Dvadeset četiri tjedna prije izbora Ivu Sanadera su sa svih strana stisnule nevolje. Kao da mu nije dovoljno teško što ne može predvidjeti koliko će ga na izborima stajati procesi protiv generala Gotovine u Haagu i Branimira Glavaša u Hrvatskoj. Ili, kao da mu nije teret dovoljno pojačan korupcijskim aferama njegovih ministara, nego je još i SDP morao izabrati baš Zorana Milanovića za predsjednika. Izborom Zorana Milanovića SDP je zadao snažan udarac HDZ-u. U utrci za naklonost neopredijeljenih birača, koji godinama ne izlaze na izbore jer u moru starih lica ne vide potencijal budućnosti, mladi šef socijaldemokrata u velikoj je psihološkoj prednosti pred šefom HDZ-a koji, koliko god kršan i politički markantan bio, ne može se više prodati kao nova roba.
Sanader je iskusan i vješt, ali s njime birači znaju što dobivaju. Milanović donosi dah svježine, kod prosječnog čovjeka budi nadu da ipak može doći netko nepotrošen i pročistiti političku kaljužu. Može li Sanader parirati tako snažno lansiranom Milanoviću, koji po karakteristikama vidljivim javnosti toliko nalikuje njemu samome? Može li šef HDZ-a zadržati onu sanaderovsku samouvjerenost koja je nerijetko graničila s drskošću, kad mu se s druge strane nađe jednako samouvjeren i drzak suparnik? Može li njegova komunikatorska vještina zasjeniti vještinu suparnika koji jednako brzo misli i tečno govori?
Sanader se našao između tri vatre. Na SDP-ovo lidersko opredjeljenje ne može utjecati. Jednako tako ne može zaustaviti ni haaške procese ni suđenje Glavašu. Jedino područje u kojemu može djelovati, ma koliko to teško i riskantno bilo, jest beskompromisna borba protiv korupcijskih afera. One prijete HDZ-u više i od Haaga i od Milanovića. Nakon privatizacijskog grabeža, zbog čega je HDZ i pao s vlasti 2000., Hrvati više ne mogu dugo tolerirati vlast koja je samoj sebi na prvome mjestu, koja ostavlja dojam nepoštenja i nove vrste grabežljivosti koja se ostvaruje kroz reket, provizije, namještene javne natječaje, novu podobnost.
Znakovito je da od izbijanja na vidjelo informacija o reketarskom djelovanju osobnog vozača ministra Božidara Kalmete premijer nije istrčavao s izjavama potpore čovjeku iz svog tima. Podrška Kalmeti s njegove je strane dolazila preko posrednika. On sam je, pak, danima zadržavao distancu. Nije se osobno oglasio čak ni da bi ponovio frazu o tome da pravnoj državi treba omogućiti da u miru utvrdi činjenice te da su svi nevini dok im se ne utvrdi krivnja, kao što je bilo, na primjer, u slučaju Brodosplit, u kojemu se tražila politička odgovornost ministra Branka Vukelića. Nakon što je zaštitio jednog ministra, Sanader se, ako želi, može odlučiti smijeniti Kalmetu zbog političke odgovornosti i tako poslati poruku da je ipak odlučan i beskompromisan. Hoće li to učiniti, to je druga priča.
Sigurno je da Sanader nema vremena za ponavljanje mantre o pravnoj državi. Uostalom, politička odgovornost radilo se o Vukeliću ili Kalmeti ionako nije predmet obrade pravne države, nego procjene političke stranke da li joj nečije djelovanje donosi više koristi ili štete. Pravna država se neće pitati zašto ministar nije pitao vozača odakle mu milijunski vrijedna imovina kad mu u kuću mjesečno pritekne 10.000 kuna njegove i suprugine plaće. Pravna država se neće pitati zašto ministar koji sjedi na čelu nadzornog odbora neke tvrtke misli da ne treba puno znati o financijskom poslovanju tvrtke koju nadzire.
No, političkoj stranci koja želi osvojiti novi mandat takva su pitanja od prvorazredne važnosti. Jer, upravo ta, prostodušna, ali suštinska politička i moralna pitanja postavljaju i birači.
