Kakav je to doček bio, legenda kaže da je sto tisuća ljudi bilo na
cesti od Resnika do dvorane na Gripama. Taj München i poslije
Jugoplastikine titule pratio sam iz navijačkog kuta. Te me noći na
Gripama gušilo, vladalo je ludilo s bengalkama, zrak je ulazio na
kapaljku. Ali, ništa nije smetalo, satima smo čekali da Toni, Dino i
ostali stignu. I svi mi, nas četiri-pet tisuća što smo se uspjeli
ugurati u dvoranu, bili smo na rubu suza, smijeha, radosti, veselja...
Biti unutra, to je bila povlastica. To je bio najveći doček, neki
stariji sjećat će se Đurđice Bjedov, ovi mlađi spominjat će
Ivaniševićev Wimbledon. Ali, Jugoplastika... Uh, kako su nam tada srca
bila puna. Eksplozija emocija kada su ušli u dvoranu, i danas vidim onu
sliku kako se Božo Maljković klanja, a mi ludujemo. O, živote, da je to
još jednom doživjeti. Utrčavaju u dvoranu, eno Dine.
– Živi u ulazu do mog, išli smo u osnovnu zajedno – grlio sam nekog
tipa do sebe i objašnjavao mu da znam tog heroja.
Ovaj me gledao u čudu, ljubomoran je, a ja još jednu.
– I Toni je išao u školu sa mnom, ali u srednju. Igrali smo košarku za
školu, bio je mlađi, pa nam se poslije priključio – govorio sam, a
frajer je kipio jer on nije išao s Dinom i Tonijem u školu.
Tih školskih dana uvijek se rado sjetim. Nedostajalo nam je igrača,
Toni je baš krenuo u prvi srednje.
– Imate li kojeg igrača, da se popuni momčad – pitao sam ove što su
trenirali košarku.
– Ima jedan mali, zovu ga Noga – odgovorili su.
– Neka dođe, vidjet ćemo ga na treningu – završili smo razgovor.
I Noga je došao, naša Upravno-ekonomska škola postala je prvak Splita,
Dalmacije, treća u Hrvatskoj. Bile su to prve medalje Tonija Kukoča.
Pet godina kasnije, Noga je u Münchenu uzeo još jednu medalju, onu
za prvaka Europe.
DOJAM
