Osim po sportskim uspjesima, posljednjih deset godina pamtit ćemo i po velikim životnim borbama i pobjedama hrvatskih sportaša, a tri se svakako izdvajaju. Sandri Paović nakon teške prometne nesreće i napuknuća kralježnjaka liječnici su davali 50 posto šansi da će preživjeti, Eduardu da Silvi karijera je visila o koncu nakon stravičnog starta Martina Taylora u veljači 2008., a Ivan Klasnić gledao je smrti u oči zbog nemara Werderovih liječnika koji su njegove bolesne bubrege uništili krivim lijekovima.
Sve troje prošli su kalvariju koju samo najjači mogu izdržati. Uza Sandru stala je Hrvatska i najvećom sportskom humanitarnom akcijom omogućila joj novac za liječenje u Švicarskoj, a olimpijka se uoči Božića vratila kući. Vratit će se i stolnom tenisu, na neki način.
Sportašice su nas razveseljavale čak i više od sportaša – Janica i Blanka su na vrhu piramide u kojoj su i Sanja Jovanović, Tamara Boroš, Sandra Šarić, Martina Zubčić, Snježana Pejčić...
U zadnjih deset godina najviše smo se sramotili zbog huligana. Finale vaterpolskog EP-a u Kranju, utakmica Hrvatska – SiCG, jedva je odigran, dodjela medalja prvi put u povijesti natjecanja nije održana. Bila je to svojevrsna predigra onome što ćemo još godinama kasnije gledati na Malti, u Kapfenbergu, Budimpešti, Pragu, čak i u Litvi. Hrvatska ima problema s huliganstvom kao Gascoigne s alkoholizmom. Zajedničko im je da se oboje crvene.
Razočarali su nas i četvorica košarkaša izdajom reprezentacije, a zabavljali su nas odbojkaši koji su u ljeto 2007. sportski problem pretvorili u državni. Rade Malević oteo je reprezentaciju od samovolje tadašnjeg predsjednika Popovića i natjerao čak i tadašnjeg premijera Sanadera da se uključi u slučaj.
