ZAGREB - Silenzio stampa, nepopularna metoda bojkota medija, kojom zapravo trpe samo navijači, nije rijetka pojava u sportu. Ali je ipak legitiman način da sportaši i sportski dužnosnici iskažu svoje nezadovoljstvo zbog načina na koji ih mediji prate. Jer pravo na šutnju nitko im ne može oduzeti. No, sportaši u Hrvatskoj često se nisu zadovoljili time. Često su svoje frustracije rješavali verbalnim, pa i fizičkim napadima. I time samo ukazali na svoju slabost! Kad je sila argumenta okopnila, isplivao je argument sile...
Najteži slučaj kojega bilježi hrvatsko novinarstvo zbio se u splitskoj košarci. Josip Vranković udario je nogom u glavu novinara SN-a Juricu Radića! Radić je pratio zbivanja u Splitu, a Vrankoviću je propao angažman u Italiji, za što je okrivio Radića. To je i jedini slučaj koji je završio na sudu. Opravdanja poput onoga da mu se noga odbila od stola nisu prošla, te je Joke uvjetno osuđen na četiri mjeseca zatvora, uz rok kušnje od godinu dana.
- Kako to da sam išao na sud? Pa, nije se ispričao, a zašto to tajiti? Ali moram naglasiti da od institucija poput Hrvatskog novinarskog društva ili Hrvatskog zbora sportskih novinara nema koristi. Uputit će protest, istaknuti da im je žao, ali ih zapravo nije briga - prisjetio se svoga slučaja Radić.
Dodao je kako će se isto dogoditi i s Mamićevim slučajem.
- Derat će ga se po novinama dan ili dva i gotovo. Umjesto da se svi mediji dogovore i jednostavno ga ignoriraju! To bi bilo najučinkovitije - predlaže Radić.
Branko Stipković, također novinar SN-a, pretučen je u svojoj veži. Kako pritom nije ostao bez novca ili dokumenata, pretpostavlja se da je razlog njegovo pisanje. Slično je iskustvo doživio i Miroslav Brnjak, mladi novinar Jutarnjeg lista, koga su u Kini izudarali hrvatski hokejski reprezentativci. A s početka devedesetih datira i priča o fizičkom nastraju trenera vaterpolske reprezentacije Duška Antunovića na novinara Slobodne Dalmacije Miroslava Copića.
Nakon poraza u utakmici za treće mjesto s Rusijom na Europskom vaterpolskom prvenstvu u Sevilli, na izvjestitelja Večernjeg lista Antona Filića nasrnuo je Ognjen Kržić. Nakon što je zamolio za izjavu, snažno je odgurnut u žičanu ogradu (od čega je dobio manju posjekotinu po ruci), pri čemu je Kržić povikao "Gubi se, čovječe, izgubio sam utakmicu!", te krenuo prema novinaru prijeteći mu: "Hoćeš li i to napisati? Probaj!". Naš izvjestitelj nikad poslije nije doznao objašnjenje Kržićeve reakcije. No, nije bilo ni isprike.
Tomislav Židak je tijekom dvadesetogodišnjeg razdoblja praćenja Dinama, HAŠK-a Građanskog, Croatije, pa ponovo Dinama često bio meta klupskih dužnosnika. No, zanimljivo, prvi je incident imao s Atifom Lipovcem, tada igračem Zagreba.
- Nisu mu se svidjeli neki glagoli, pa je pokušao obračunati se sa mnom, no sve je ostalo na verbalnoj prijetnji.
Ivo Vrhovec, tadašnji Dinamov predsjednik, želio je 1985. godine Židaka poslati u out. Isto su kasnije pokušavali i drugi, a Židaka je nekoliko puta suspendirala i njegova redakcija Sportskih novosti. No, i on će priznati da je najveće probleme imao s današnjim izvršnim dopredsjednikom Zdravkom Mamićem.
- U svom prvom mandatu početkom devedesetih sve je činio kako ja ne bih pisao istinu o klubu. Tada je klub umjesto mene pratio Stipković - rekao je Židak.
U Canjugino vrijeme nije mu bilo lako, tadašnji predsjednik često mu je uskraćivao razgovor. A zbog toga što iza njega nije stala redakcija, Židak je 1998 godine napustio Sportske novosti i otišao u Jutarnji list. Prije dva mjeseca Mamić mu je ponovo prijetio rekavši: "Poruči debelom krmku da ću ga ubiti".
Mark Viduka je u posljednjim mjesecima svoga boravka u Maksimiru potpuno izgubio živce, te je nasrnuo na novinara Jutarnjeg lista Dražena Krušelja, no tjelesnog kontakta nije bilo. Igor Cvitanović unio se u lice našem novinaru Robertu Junaciju 1997. godine, a i mnogi drugi reporteri, do najnovijeg slučaja Mamićevih prijetnji novinaru Sportskih novosti Kristijanu Toplaku, imali su velikih problema.
Verbalne prijetnje čest su repertoar varaždinskog šerifa Veldina Karića, kojemu je niska ocjena dovoljan povod. Josip Sesar zaželio je vidjeti mrtvog večernjakovca Antu Buškulića, a Aleksandar Petrović Nevena Bertičevića iz SN-a. Zapravo, Aco je jednom prilikom rekao: "Dobar novinar je mrtav novinar!", nakon čega je doživio kolektivno medijsko ignoriranje. Da bi se nakon povratka sa trenerske epizode iz Španjolske svim novinarima ispričao.
NK Hrvatski dragovoljac služio se, pak, metodom zabrane ulaska u novinarsku ložu Darku Draženoviću (Večernji list) i cijeloj redakciji Jutarnjeg lista.
Ni u Hajdukovoj povijesti sve nije bilo tako bajno. Bilo je napada, i to fizičkih, a najčešća meta bio je Zdravko Reić koji je 70-ih i 80-ih pisao za Slobodnu Dalmaciju. Slaviša Žungul gađao ga je pepeljarom, Dražen Mužinić je također želio u obračun, baš kao i Nikica Cukrov. Svi su bili nezadovoljni njegovim pisanjem, i što je simptomatično, svi su se kasnije ispričavali.
- Danas kažu da su to bile njihove mladenačke gluposti, ali najveći su krivci, kako tada, tako i danas, čelnici klubova koji malo vode računa o odgoju igrača. Nije mi bilo svjedeno kada mi je prilazio Mužinić. Plašeći se da mi je ne ugura u usta, u džep od odijela stavio sam lulu i progorio novo odijelo - prisjeća se Reić, kojeg je po licu ogrebao, naravno nezadovoljan istinom koju je napisao, Geza Šenauer, tada funkcionar Hajduka.
Najžešći sukob bio je potkraj 60-ih između Zlatomira Obradova i novinara Zlatka Jurička. U kavani "Dubrovnik" Juričko se spašavao tako da je uzeo nož u ruke. Na Poljudu je napadnut i novinar HRT-a Drago Ćosić, a na posljednjem derbiju Hajduka i Dinama u rujnu u hodnicima stadiona ispljuvan je zagrebački novinar Tomislav Židak.
Bilo je i sankcija prema novinarima, u klub nisu smjeli Mario Garber (Slobodna Dalmacija) i Leo Vuković (Sport). A početkom 90-ih tadašnji direktor Hajduka Vedran Rožić Slavenu Alfireviću iz Slobodne Dalmacije i Marku Didiću iz Sportskih novosti zabranio je ulaz u službene prostorije Hajduka i u novinarsku ložu.
- Utakmice sam pratio s tribina, normalno sam putovao na gostovanja, 15 mjeseci trajala je zabrana - sjeća se Alfirević.
Danas Alfirević i dalje prati zbivanja u Hajduku, a Rožić više nije direktor. I Reić prati zbivanja u Hajduku, za koji više ne igraju Žungul, Cukrov i Mužinić. Ni Šenauer nije više klupski funkcionar. Svi su otišli, novinari su ostali. (ab-af-if-om-tp)
