Kao što vele mudri ljudi: u prirodi uvijek postoji ravnoteža, sve se događa u nekim ciklusima i ono što te čak pogodi i kao velika nepogoda nerijetko ti se u životu vrati. Hrvatskoj košarci vratilo se tamo gdje se ona tome najmanje nadala.
U Beogradu, u prijestolnici zemlje koja je za Lijepu Našu postala nekom vrstom najbližeg košarkaškog uzora. U tom smislu i predmet zavisti. Našu košarku zapljusnuo je dašak sreće upravo tamo gdje ju je pogodila jedna od najtežih nepravdi.
Na istom parketu, pod istim krovom, hrvatsku su reprezentaciju pokrali suci u četvrtfinalu Eurobasketa 2005. protiv Španjolske, koja će godinu poslije postati svjetski prvak. U takvim se situacijama čovjek obično tješi s frazom “ma mora nam se ovo negdje vratiti” premda rijetko tko u to duboko vjeruje.
Za Crvenu zvezdu i Partizan neigranje Eurolige težak je udarac, toliko bolan da se neki kroničari, pretjerujući, pitaju je li to smrt srpske klupske košarke. S druge strane, u Euroligu su otišla dva hrvatska kluba kojima to nije bilo tako sudbonosno. No, ponekad i sudbina upetlja svoje prste u naše živote.
Kao da je netko odozgo rekao “dat ću vam hrvatski finale ABA lige, ali ću vas kazniti da to bude u Beogradu, pred praznim tribinama, zbog svih onih nepregledno praznih stolaca u vašim dvoranama”.
Uostalom, cedevitaši su polufinalnu pobjedu proslavili u restoranu vrlo simbolična imena “Tako je suđeno”, a sve ovo doista kao da je bilo suđeno. Sport je i ovaj put, u svojoj nepredvidivosti, iskazao svu svoju ljepotu. U sportu, nasreću više nego u bilo čemu drugom, još vrijedi ona – “očekuj neočekivano”.
>> Neutralni Srbi i Slovenci: Za Cibonu smo navijali zbog Šarića
>> Pogledajte kako su Dario Šarić i ostali proslavili veliki uspjeh Cibone
Hrvatska je u toj utakmici protiv Španjolske vodila 2 razlike 12 sekundi prije kraja a onda su suci svirali Španjolcima faul i dali Marku Tomasu dva slobodna bacanja. To je tvrda i neosporna činjenica, i dokaz da je priča o tome da smo mi u toj utakmici pokradeni obična glupost. Ja bih volio da me uvijek netko tako "krade" na način da mi na dva razlike za mene 12 sekundi do kraja da dva slobodna bacanja. A to što Martko Tomas ne možer pogoditi dva bacanja, kao i prije njega Mulaomerović pet puta, pa nakon njega i Marko Popović, a Roka Ukića da i ne spominjem, to nema veze sa suđenjem ali ima veze s tim zašto tako dugo čekamo medalju. Za usporedbu, na europskom nogometnom prvenstvu 2012. godine Hrvatska je od suca Starka teško pokradena protiv Španjolske kad joj nisu svirana dva čista jedanaesterca za udžbenike, jedan na Mandži i jedan na Čorluki. Dakle, nama nije dana šansa da uopće napravimo pozitivan rezultat za nas. Za razliku od ovog slučaja kad je Tomas najprije promašio slobodno bacanje a onda i dozvolio da ga izguraju ispod koša, s tim da bi trebalo pitati Spahiju zašto je baš Tomas bio na tom skoku a ne netko fizički jači koga bi bilo teže izgurati.