Dvjesto obitelji, a drugima kako bude. Ta mi je retorika odnekud poznata. Dvadeset godina, s četverogodišnjim prekidom, ovom zemljom vladala je jedna stranka. U svoje je redove brižno primala samo podobne, one koji znaju slušati, kimati i provoditi ideje. Ti isti ljudi počinili su "pljačku stoljeća" koja se nazvala – pretvorba i privatizacija. Podobni su mogli kupiti tvrtku za jednu kunu, preko noći su obični ljudi postajali tajkuni. U politiku se moglo samo ako si imao obraz kao đon, ako te krasio bahat gard te sklonost da nekoga prevariš, a ne nadmudriš.
Nakon Tuđmana, koji mnogo toga nije znao pa je sve mirno gledao, čini se da Ivo Sanader nije samo promatrao. Danas u Salzburgu sve niječe, ali previše je ptičica do sada propjevalo. Ako je sve to istina, možda ćemo svjedočiti i promjenama pod plavim kišobranom, a premijerku ipak pamtiti i po dobrom.
Služimo partiji
Što je s našim sportskim diktatorima? Da bi uopće netko mogao biti sportski djelatnik u Hrvatskoj početkom devedesetih, morao je biti ili član ili simpatizer HDZ-a. Neki od njih koji su radili u sportu završili su iza rešetaka s pravomoćnim presudama, a neki drugi, puno inteligentniji, i danas vladaju u hrvatskom sportu. Kod nekih od njih nećete naići na nepravilnosti u poslovanju, ali se vrlo dobro zna da spletkama, prijevarama i prisilama opstaju dugo na vlasti. I ne bi sve to bilo tako osjetljivo da nije riječ o ljudima koji vode klubove i ponašaju se kao da je to njihovo privatno vlasništvo. No, narodu bi isti ti morali odgovarati zbog jedne sitnice: u njihove klubove slijevala su se godišnje sredstva namaknuta iz gradskog proračuna koji pune upravo ti nesretni porezni obveznici. A njih nitko ne pita žele li oni da je tomu tako.
Sprega političara na vlasti i tih sportskih funkcionara, a toga je bilo i za Račanova četverogodišnjeg vođenja zemlje, očitovala se i na sljedeći način: njihove klubove potpomagali su izdašni sponzori, i to uglavnom najmoćnije hrvatske državne tvrtke. Jedan od najdugovječnijih sportskih djelatnika kojima je HDZ bio svojevrsna odskočna daska zove se Zoran Gobac. Rukometni boss radio je prije demokratskih promjena kao činovnik u SIZ-u. Dva desetljeća poslije, eto, najavljuje da mu je sve teže obnašati toliko funkcija jer ima obveza u svojim tvrtkama koje se bave reciklažom pet-ambalaže. Prije toga, a riječ je o gotovo dva desetljeća, Gobac je stvarao svoje bogatstvo poduzetništvom i bio suvlasnik u nekoliko tvrtki. Sve bi to teško ostvario da nije imao simpatije u vladajućoj političkoj stranci.
Rukomet, Zagreb i reprezentacija više od ikoga bili su povezani s HDZ-om. Najtrofejniji izbornik Lino Červar bio je saborski zastupnik te stranke, Slavko Goluža, pak, zapaženi je aktivist, a obojicu je "stvorio" naš rukometni faraon. U neku ruku uspio je provesti u djelo ideju nekadašnjeg zaštitnika Franje Tuđmana o jedinstvu sporta i politike kao uvjetu za pobjedu. Bez Zorana Gopca ne bi bilo ni znamenite gusjenice, ni čarobnih Balićevih partitura, a posebno prvog portugalskog zlata Line Červara. Nakon što smo na tome prvenstvu izgubili protiv Argentine, na poluvremenu sljedeće utakmice, u kojoj baš nismo najbolje stajali, tješio je Linu, motivirao dečke, sve ostalo je povijest hrvatskoga rukometa, koji je u desetljeću iza nas donio najsretnije trenutke hrvatskome sportskom puku.
Suptilniji od Mamića
No, pamtimo ga i po uzvratnoj utakmici protiv CSKA početkom devedesetih, oštrim verbalnim sukobima protiv neistomišljenika, aferama s Metkovićem i Medveščakom, igrom kako prodati Duvnjaka, a posebno po bahatom i autokratskom stavu. Nema prevelike razlike između njega i Dinamova vladara. Gobac je samo nešto suptilniji u medijskom nastupu, zna se i suzdržati, a sve glavne poteze vuče u rukavicama. No, nedvojbeno je to model sportskog diktatora.
Nenad Kljajić, bivši reprezentativni pivot te trener bez licencije, valjda surfajući na valu slika iz Egipta, nakon godina služenja Zoranu Gopcu mogao je otkriti neke konkretnije stvari. Sve je to najavio, da bi njegov istup prerastao u necivilizirano općenje o Golužinim manama, a pritom je samo površno okrznuo Gopca, i sebi priskrbio samo antipatiju.
Neke građanske inicijative koje su se kod nas pojavile tijekom 2010. žele biti revolucionarne, sve su shvatile i sve vide, ali bez vođe ne mogu. Na žalost, još se nije pojavio neki istaknuti sportaš koji bi se prometnuo u "El Baradeija", čovjeka kojeg je prezirao Nasser, a boji ga se Mubarak. Ali nešto se kod nas ipak počelo događati ljudima koji su vodili ovu zemlju u propast. Sportski diktatori su zasad netaknuti. Valjda će i na njih doći red.
@ donjuan e fala na ovom komentaru, vec jednom neko govori o realnosti a ne o imaginarnom svijetu u kojem zive flak i ekipa