Na turniru u Sofiji, čiji je ishod odlučio da na sljedećim Olimpijskim igrama neće biti ni aktualnog olimpijskog pobjednika Azerbajdžanca Isajeva, a bogme ni aktualnog europskog prvaka tamnoputog Bjelorusa Sille, za olimpijsku vizu u spojenoj kategoriji za poluteškaše i teškaše (više od 80 kg) izborio se hrvatski tekvondaš Ivan Šapina (21).
A učinio je to Ivan u uzbudljivoj završnici kakve se ne bi postidio ni kakav hollywoodski triler. Ni nepunu sekundu, samo 91 stotinku prije isteka borbe protiv Turčina Ateslija, hrvatski borac zaostajao je jedan bod i onda je uspio izvesti udarac – nogom u tijelo – za dva boda i plasman u Tokio. Je li to bio i jedni način na koji je, u tako kratkom vremenu, Ivan mogao doći do dva boda?
– On me pokušao gurnuti prednjom nogom, a ja sam to nekako rukom blokirao i pogodio ga ispod te njegove ispružene noge u tijelo. On je zapravo mogao napraviti dva koraka nazad, koliko je dopušteno, a da ne dobije opomenu, no na to se nije odlučio, već je krenuo prema meni što je meni odgovaralo – kaže nam ovaj 193 centimetra visok okretni sportaš, kojeg smo pitali je li ikad ikoga pobijedio na ovakav način?
– Jesam i čini mi se da je tom prilikom bilo preostalo i manje vremena, a bilo je to protiv sunarodnjaka Vedrana Goleca na Grand prix turniru u Sofiji, no ovo je ipak bila puno važnija borba za moju karijeru. Srećom, kao senior takav meč nisam izgubio.
Nakon svega, možda bi Ivan trebao pisati Europskom te-kvon-do savezu da se što više natjecanja održava u Sofiji. Jer, to je njegov sretan grad.
– Da, u Sofiji sam nedavno osvojio europsku broncu, prije toga treće mjesto na Grand prixu, a evo sada i olimpijsku normu. Sretan mi je i Grand Hotel Millenium, jer u njemu su održani i olimpijski kvalifikacijski turnir i Prvenstvo Europe.
S obzirom na to da je u njegovu posjedu i bronca sa Svjetskog prvenstva iz Manchestera 2019. godine, pitali smo ga kako rangira plasman na Olimpijske igre među svim svojim uspjesima.
– Ovo je sigurno veći uspjeh od europske bronce, u rangu svjetske medalje, jer Olimpijske igre jednom su u četiri godine, možda jednom u životu, a mnogima nijednom. Osim toga, nikad ne možeš znati gdje ćeš biti za četiri godine, što se može dogoditi.
Nažalost, baš kao i svi novopečeni olimpijci, ni Ivan neće imati priliku doživjeti najveće olimpijske gušte nevezane za sportski uspjeh.
– Šteta, neće biti druženja nas sportaša u Olimpijskom selu ni navijanja za druge hrvatske sportaše i odlaska na natjecanja u drugim sportovima. A nećemo smjeti ni turistički ostati, nego ćemo se vrlo brzo, nakon nastupa, morati zaputiti kući.
S obzirom na to da je u Tokiju saznao jednu vrlo tužnu obiteljsku vijest, iskreno se nadamo da će ovaj put Tokio biti njegov sretan grad.
– Godine 2019. bili smo na pripremama u Tokamachiju, gradiću domaćinu hrvatskim olimpijcima, nakon čega smo otišli u Tokio, gdje sam i ja trebao nastupiti na Grand prix turniru. Nažalost, nisam nastupio zbog jedne vijesti koja mi je pristigla iz Zagreba.
Što se dogodilo?
– Već večer prije sestra mi je javila da je tata jako loše, a kada sam se ujutro probudio, dočekala me vijest da je tata preminuo. Hrvatski taekwondo savez brzinski mi je promijenio avionsku kartu, a ja sam umjesto na natjecanje otišao kući.
Zbog svega toga Ivan je ovaj uspjeh posvetio ocu Mirku.
– Nakon toga tati sam posvetio svaku svoju osvojenu medalju, a posvetit ću mu i svaku buduću. Jer, on je uvijek bio uz mene, on je bio taj koji mi nije dopustio da odustanem od sporta kada bi me obuzimale takve misli.
Nije odustao od te-kvon-doa, ali jest od svog zagrebačkog kluba (Osvit), preselivši se u redove splitskog rivala. Sljeme je zamijenio Marjanom, kako se zove i najproduktivniji hrvatski klub.
– Dakle, zajedno sa svojim trenerom Dejanom Mesarovom ja i dalje živim i treniram u Zagrebu. Već godinu i pol je tako i sve funkcionira tako da mi samo povremeno odemo do Splita.
Dakle, Ivan nema pravo na zagrebačku stipendiju, nego na splitsku.
– Da, a meni se čini da je ta i ponešto veća od zagrebačke. Ali nije to bio razlog za promjenu kluba.
Ako je već promijenio boju kluba, boje Osvita za onu Marjanovu, je li možda, u međuvremenu, počeo navijati za Hajduk?
– Ma kakvi. Dinamo će uvijek biti u srcu, to nikad neće biti upitno. Imao sam ja svojedobno i člansku iskaznicu ili pak godišnju ulaznicu, a na Dinamove utakmice odlazio sam najviše s bratom.
A obitelj Šapina je brojna.
– Tate više nema, ali tu su mama Vesna, sestre Mirna i Petra i braća Josip, Ante i Matej i, premda se trenutačno nitko od njih ne bavi sportom, oni su moj veliki oslonac. Inače, ja sam drugo najmlađe dijete u obitelji, mlađi je jedino 11-godišnji Matej.
Prije Šapine, na Olimpijske igre plasirali su se Kristina Tomić, Matea Jelić i Toni Kanaet, no oni su svoje vize zavrijedili u sklopu rang-lista, a Ivan je četvrti hrvatski tekvondaš s pravom nastupa u Tokiju postao u sklopu kvalifikacijskog turnira.
A uoči azijskih kvalifikacija, od Hrvatske više kvalificiranih tekvondaša imaju samo domovina ovog sporta Južna Koreja (6) i Velika Britanija (5), a jednak broj olimpijaca kao mi (4) imaju velike sportske velesile Rusija, Kina i Španjolska.•
