Bez popravaka i dalje ćemo s mjesta "izvrsnog plasmana" gledati susjede kako se bore za medalje, a dvorane će ostajati prazne.
Naša reprezentacija je, premda je morala i čak i mogla bolje, još jednom samo produljila nadu u buduću renesansu košarke u Hrvata, umjesto da je na Euru 2009. i ostvari.
Okus trule jabuke s naznakom slatkoga
I tako su hrvatski košarkaši nastup na europskom prvenstvu okončali doživjevši u zadnjoj "revijalnoj" utakmici poraz čak i od Francuske bez Parkera, zadovoljni "vrapcem u ruci" i plasmanom na idući SP dok je "golub na grani", zona medalja, opet ostao nedosegnut.
Premda i plasman u Tursku znači itekako mnogo, jer bi se za jedan od dva-tri "wild carda" odvojenih za Europu bilo nemoguće izboriti pored bogatijih i/ili igračkim imenima jačih Litve, Italije, Rusije, Izraela, Njemačke i koga sve već ne, ipak nam je u ustima ostao gorak okus kao da smo zagrizli u trulu jabuku.
Viđenim, bez obzira na rezultat, nitko u Hrvatskoj ne može biti zadovoljan. Tretman kod sudaca nije bio baš neki vjetar u jedra, ali on nije toliko bitan. Pravi ljubitelji košarke znaju da ti "ne može sudac onoliko loše suditi koliko ti možeš dobro igrati", i da se na prste jedne ruke mogu nabrojiti utakmice koje su zbilja odlučili suci.
Doduše, jedna od njih je ona zloglasna sa Španjolcima u Beogradu, koja je cijeloj ovoj našoj generaciji prouzročila košarkaški PTSP od kojeg nikako da se oporave. To se u Poljskoj još jednom dokazalo na parketu. Možda nam je nedostajao Tomas, možda Giriček, možda ovaj ili onaj (izbor je mogao biti bolji, o tome malo kasnije) ali nitko koga nije bilo u Poljskoj ne bi predstavljao igrača više na terenu. Još uvijek je na parketu bilo pet naših i pet protivnika, koji su najčešće također imali otkaze oho-ho jakih igrača.
Tko ima cohones?
Zlobno ali nažalost istinito je reći da su veći problem oni koji su bili u Poljskoj, nego oni koji nisu. Naši igrači su, s rijetkim izuzecima, navikli igrati u istoj momčadi s "rješavačima utakmica" - ili jakim igračima vani, ili strancima u domaćim klubovima - i kad zapne u napadu, skoro svi čekaju da netko drugi riješi problem.
Problem je kad trica izdaleka ne uđe, kad proboj kroz trojicu ne da rezultata, ili kad se dubinsko dodavanje centru pročita i presiječe. U takvim situacijama naša napadačka igra znala je postati tako kilava kao da su igrači našli dlaku na lopti pa im se košarka zgadila.
Ili gadljivost ili "skraćena ruka", svejedno, zna se kako se to u košarci može riješiti; individualnom inspiracijom pojedinca. "Vruć" igrač kojeg je krenulo na terenu može značiti razliku između pobjede i poraza, ali oslanjanje na takvu inspiraciju znači odustanak od uigrane sheme, na što je naš izbornik prerijetko bio spreman.
U njegovoj "uravnilovci" svi igrači jednako vrijede, bez obzira na trenutačnu formu. Repeša je računao da će svi dati sve od sebe, i da ćemo moći tempom lomiti protivnike zahvaljujući čestim izmjenama, ali je kod mnogih naših košarkaša ostalo premalo "ulja u svići" i, ma koliko se trudili, ono sve što su od sebe davali nije bilo ono sve koje daju kad su u najboljem izdanju.
Repeša korak ispred svih i svoje momčadi
Igru su nam, naročito u prvoj fazi natjecanja, dodatno poremetile izbornikove uporne brze i česte izmjene; u tom "šahiranju" s kolegom na protivničkoj klupi Repeša je žurio i najčešće je bio jedan potez ispred samog sebe i svojih igrača.
Može se reći da je igrao s onim što je imao; neki čak i zazivaju Alana Andersona koji se nudio ali, ma koliko bi nam on trenutačno pomogao, na dulji rok bi nam stranac u reprezentaciji nanio veliku psihološku štetu.
Značilo bi to da smo se svrstali u "donji dom" bivše jugoslovenske košarke, među one koji se oslanjaju na strance da dopune reprezentaciju (BiH, Makedonija), a u "gornjem domu" ostali bi oni koji igraju vlastitim snagama: Srbija i Slovenija.
Većina domaćih navijača bi se prije odrekla cijelog Piranskog zaljeva nego pustila Slovencima takvu "prednost", a priznavanje toga Srbima da i ne spominjemo. To je nešto čega je Repeša bio itekako svjestan, i na tome mu treba odati priznanje. Neke cijene za postizanje rezultata ipak su previsoke.
Sastav momčadi u Poljskoj
Ali neke druge, poput podmlađivanja momčadi, ne samo da su prihvatljive nego i neophodne. Računajući da će mu svi igrači igrati u vrhunskoj formi (a npr. Kus u njoj nije bio još od sezone u Ciboni prije odlaska u Španjolsku), Repeša je sastavio "prigodničarsku" reprezentaciju u kojoj je nekim igračima pružena prilika da se, možda i medaljom kojoj smo se (uzalud) nadali, dostojno oproste od nacionalne vrste.
Greška; jeftinije bi bilo npr. Nikši Prkačinu lijepo kupiti zlatni sat i povesti ga u Poljsku kao savjetnika, da daje savjete i navija s klupe, a njegovo mjesto i dragocjene minute u igri dati Tomiću.
Prka ipak nije bio u zavidnoj formi, a na mjestu veteranske "petice" već smo imali i Nicevića, koji bi bio sasvim dovoljan. Reprezentacija više-manje bez pravih krila, sa šest centara od kojih samo Banić može igrati pokretljivu "četvorku" i šest bekova koji su uglavnom nesigurni u šutu, bilo zbog ozljeda, slabe forme ili slabe selekcije šuta, ne može igrati tečnu, brzu i modernu košarku s mnogo izmjena u kojoj se protivnika lomi tempom, a baš to je Repeša pokušao s ekipom čija su imena uglavnom bila jača od onog što je na parket izlazilo.
Doma su ostali Tomić, Rudež (vrlo često se događalo da igrač s lošom klupskom sezonom "eksplodira" u reprezentaciji), Rančić, Goran Suton..., a u Poljsku su išli "specijalisti za obranu" i "igrači zadatka" koji te zadatke očito mogu ispuniti na pripremama, dok na natjecanju "zatrokiraju".
Rezultat je bila bolno negledljiva košarka. U prvoj utakmici protiv Rusa valjda je i loptu bilo sram što je na terenu, a ona samo tri poena u cijeloj četvrtini sa Slovencima ostat će vječna crna mrlja u povijesti košarke. Jedino i zbilja jedino pohvalno s ovog EP-a je plasman na sljedeći SP, zahvaljujući izbornikovu tempiranju forme da se iskokošari nešto iz ovakvog sustava natjecanja.
Tempiranje forme - da, ali ne uvijek
Međutim, tempiranje forme, jedna od stvari koje je Repeša skoro besprijekorno radio, na dulji rok je izrazito kontraproduktivno. Slovenci su na prošlom Euru gazili sve redom, dok nisu na predzadnjem koraku, u onoj poslovično nepravednoj fazi natjecanja na ispadanje, jednom kiksali i ostali bez plasmana na Olimpijske igre, za razliku od naših.
Rezultat? Zbog takvih igara na prošlom Euru, iza reprezentacije je na ovom Euru stala cijela dežela, svi mediji su ih grozničavo pratili, i na krilima njihovog navijanja Slovenci su, iako desetkovani, došli do zone medalja. Osvojili "Janezi" večeras broncu ili ne, nema nikoga u Sloveniji tko neće reći: "Bravo, fantje, osvjetlali ste nam obraz, bilo vas je gušt gledati," i nastaviti pratiti košarku i navijati.
Dok u Hrvatskoj košarka i dalje, nakon tog nastupa na OI, ima takav status da, i kad prenose polufinalnu utakmicu Eura, na HRT-u prekinu prijenos i umjesto zadnjih pet minuta četvrte četvrtine prikazuju ne čak ni nogomet, nego - razgovor o nogometu prije utakmice.
Takav tretman košarke produžit će to što su naši igrači i na OI i na ovom Euru uglavnom prikazali zavidan repertoar sterilnosti na parketu, prečesto davili loptu kao zmija žabu, te ne samo da nisu pridobili nove navijače, nego i odbili od košarke još jedan dio onih "posljednjih Mohikanaca" kojima je igra pod obručima i pored svega još uvijek u srcu.
Zlobni poznavatelji košarke za ekipe s mnogo pucača znaju reći "dobri su, ali im je malo samo jedna lopta", a hrvatska reprezentacija u napadu je i prečesto izgledala kao da im je i ta jedna lopta previše.
Iz povijesti se najbolje uči
Nuditi takvu igru gledateljima kojima je stalo do košarke, pogotovo onima starijima koji su gledali kako Dražen Petrović nemilosrdno trpa, Dino Rađa razbija protivničke obrane, Toni Kukoč nalazi rješenja za postizanje koša u nemogućim situacijama (da ne spominjemo one još starije kojima nešto znače prezimena Ćosić, Slavnić, Kićanović, Dalipagić, Jerkov, Delibašić...) predstavlja blago rečeno uvredu.
Biti dosadnom i ružnom igrom među "također plasiranima", dok se Slovenci i Srbi atraktivnom igrom bore za medalje, nije nešto što će bilo kojeg hrvatskog navijača povući da se zainteresira za košarku i - što je još bitnije - bilo kojeg iznimno nadarenog klinca navesti da poput Dražena doručkuje, ruča i večera narančastu loptu, i tim krvavim radom na postizanju koševa svoj talent još i izbrusi do savršenstva.
Jer postizanje koševa, napad, samo i isključivo napad je ono što košarku čini ne samo atraktivnom nego i uspješnom. Današnji treneri i prečesto slijepo kopiraju zloglasni Maljkovićev recept "obrana je napad na protivnikov napad", a zaboravljaju da si je "šjor Božo" u Jugoplastici takav rad na obrani mogao priuštiti jer je napad već imao izrađen: Rađa i Kukoč došli su mu izbrušeni majstorskom rukom Slavnića i Trninića, a i drugi splitski i dovedeni igrači bili su solidno školovani i znali što se na protivničkoj polovici radi s loptom.
Bez posvećivanja više pažnje prvenstveno napadu, rad na obrani dovodi košarku u sterilnost i negledljivost, makar se na kraći rok time i iščupao nekakav rezultat. Trebalo bi uvesti kaznu u visini jednomjesečnog primanja za svakog trenera koji izgovori onu zloglasnu frazu o krvavim koljenima, a da njegova ekipa nije od prethodnih deset utakmica barem u tri zabila više od 99 poena.
Jer bez koševa nema košarke, barem ne one koja bi se dala gledati, i kakvu od hrvatskih klubova i reprezentacije odavno priželjkujemo. Nada umire zadnja; jednog dana ćemo takvu košarku i dočekati.
Saažem se s osnovnom idejom članka, međutim problem nije samo s našom košarkom,jer podsjetite me- koliko je na ovom prvenstvu bilo stotki,- a niti, prema članku \"atraktivni\" , Slovenci i Srbi nisu u napadu \"umirali od ljepote\" niti sam ja u naslonjaču uživao u tome.Činjenica je da je karakteristika velike većine utakmica bila borba krvavih koljena, s maximalno do oko 70 koševa sa svake strane i jedino su se Španjolci iz utakmice u utakmicu dizali i igrali na način da je napad najbolja obrana.Ostali bi se , znači ne samo mi, trebali ugledati na to.Inače ono s loptom koja se sramila što je na terenu je super.