Svjetsko je prvenstvo pred vratima, izbornik Zlatko Kranjčar izabrao je 23 igrača (uz 24. Buljata kao pričuvu u slučaju ozljede), koji će braniti naše boje protiv Brazila, Japana i Australije. Nadamo se i protiv Češke ili Italije, pa... Izabrao je nogometaše kojima vjeruje, izabrao je one na koje može računati da će poginuti ako treba. I vjerujte, sva 24 koji su sad unutra spremni su na to. Dokaz je viroza, iscrpljenost, unatoč kojoj su svi htjeli igrati.
Neki su i igrali, nakon 10-15 povraćanja i boravaka na WC školjci, temperature... Svi do jednoga, i ti koji su dan-dva proveli na crnom čaju bez šećera i prežganoj juhi te dvopeku, koji su iz sebe izbacili dušu... Svaka im svima čast na tome. Jedan Dado Pršo, prva zvijezda ove reprezentacije, iznuren je rekao: "Igrat ću ako treba." Kapa dolje, gospodo. Na stranu slaba utakmica protiv Poljske. Koliko god igrali loše, pokazali su da se znaju, mogu i nadasve žele boriti za nacionalni dres. E, sad je tu još jedna stvar. Kvaliteta. Turnirski način igranja, kao na SP-u, ima svoja pravila i zakonitosti. Dobro pripremljena momčad, dobro uigrana momčad i nadasve momčad koja ima širi kadar igrača, najbliža je uspjehu. Zato, a ne samo zbog Ronaldinha i još nekoliko nogometnih čarobnjaka, Brazil kotira najbolje. Imaju 15 do 18 igrača koji mogu uskočiti a da se to ne osjeti na igri. A tu bi mogao biti naš poblem.
Niti jedna reprezentacija nema 15 vrhunskih igrača. Nogometaša ima na tisuće, ali vrhunskih to je vrijednost koju je teško naći, još teže stvoriti. U toj priči Hvatska ne stoji najbolje. Naime, Zlatko Kranjčar teži standardizaciji svoje i naše reprezentacije, donijelo mu je to krasan rezultat u kvalifikacijama. I koliko god, kao usporedba s našom reprezentacijom iz Francuske 1998. godine, imao jedanaestoricu koju svaki klinac zna naizust, problem je s klupom. Za neka mjesta nema zamjena. Neka Bog čuva Dadu Pršu, s njim i bez njega, to su dvije različite reprezentacije. Da je bio u momčadi protiv Poljske, Hrvatska bi pobijedila. On nema alternaciju, čak i nije posebno važno tko je s njim u napadu Klasnić ili Olić.
Dado je ključna figura, igrač koji može zadržati loptu, razigrati, otvoriti. Uz njega i Klasnić i Olić dobivaju na kvaliteti veli Cico. Karika koja nedostaje protiv Poljske bio je Niko Kovač. Može se lamentirati o njegovu igračkom znanju, ali srce, odgovornost, disciplina, nezamjenjivi su. O drugome zadnjem veznom još se može može diskutirati, Tudor ili Modrić, ovisno o tome što izbornik želi. Ostali kandidati teško će pokraj njih. U obrani su Robert Kovač, Dario Šimić, Josip Šimunić i Stjepan Tomas konkurencija za tri mjesta. Srna na desnom, Babić na lijevom boku. Ne računajući vratare, stigli smo do 12 imena koja konkuriraju za deset mjesta. Niko Kranjčar ima svoje mjesto, može ga zamijeniti Modrić, no on je već u krugu spomenutih, pa ne proširuje paletu kvalitete. A ionako je stalno upitnoje li Niko taj, je li Modrić dorastao... Možda će se netko uvrijediti, ali tu završava udarni kadar našeg izbornika.
Mi nemamo ni 13 igrača koliko bi moglo biti nužno za turnir Svjetskog prvenstva, i tu ima razloga za bojazan. Ćiro je u Francuskoj imao više, mogao je malo više mijenjati, rotirati, odmarati. Cico, bojimo se, neće za to imati mogućnosti. Stoga, valja ponoviti, čuvaj nam, Bože, Cicinu jedanaestoricu, Dadu Pršu, Srnu, Niku Kovača i ostale nedodirljive. Jer, Kranjčarov izbor za Brazil ionako se neće mnogo promijeniti od standardne postave. Dvojba je vratar, možda drugi napadač Klasnić ili Olić, te Tomas ili Šimić, s tim da je potonji u posljednje vrijeme pokazao mnogo više.
