Prije deset godina bilo je lako objasniti razliku između američke košarke i košarke ostatka svijeta. SAD je imao Michaela Jordana, a svi ostali nosili su jordanice. No, vremena su se stubokom promijenila.
Ustvrdio je to i Jim Litke, novinar Associated Pressa, i sam pogođen užurbanim rušenjem u prašinu mita o nepobjedivosti NBA selekcija.
Kada su se Jordan, Bird, Magic i ostali doslovce prošetali olimpijskim turnirom u Barceloni izgledalo je da ostatak svijeta NBA nikada neće stići. Kada su Shaq i društvo s lakoćom osvojili Svjetsko prvenstvo 1994. godine govorilo se da će do dana velikog preokreta proteći barem 50-ak godina.
No, sve se dogodilo puno puno brže. Za samo deset godina. Što zahvaljujući uljuljkanosti i prepotenciji Amerikanaca, a što napredovanju europskih i južnoameričkih zemalja.
Efekti senzacionalnih NBA-jevskih poraza protiv Argentine i SR Jugoslavije bit će višestruki. NBA bossovi jako su ljuti jer bi im ovo moglo donijeti financijski gubitak odnosno smanjiti gledanost utakmica lige. Osim toga dodatno će se povećati potražnja za neamerikancima, pa će im skočiti i cijena.
Dva posljednja drafta najbolje oslikavaju koliko je pojačano zanimanje NBA lige za internacionalce. Svojim sjajnim igrama poprilično su za to zaslužni Stojaković, Nowitzki, Gasol, blistavi nasljednici NBA pionira Dražena Petrovića i Vlade Divca te Tonija Kukoča.
Četrdeset su godina prekomorski košarkaši idolizirali NBA igrače, gledali u njima izvanzemaljce. Upijali su njihove poteze, izučavali treninge, sanjarili o velikom danu. I on se dogodio prije nego što su i sami vjerovali. Da simbolika bude jača, sve se zbilo na američkom tlu, u najkošarkaškijoj saveznoj državi (Indiana) i to pred polupraznim tribinama. S prosjekom od 5900 gledatelja što je puno manje od gledanosti lokalnog nižerazrednog bejzbolskog kluba.
- Amerikanci misle da je NBA, kao najbolje plaćeni sport na svijetu, jedina dobra košarka. Ako su pametni shvatit će sada da nije tako - kazuje Toni Kukoč, jedan od onih koji je krčio put naraštajima internacionalaca koji sada u NBA i protiv NBA igrača igraju bez kompleksa manje vrijednosti.
Boksačkim žargonom gledano, Amerikanci su nokautirani usred ringa. Grogirani su bili već nakon udara Argentinaca, a odbrojeno im je nakon posrtaja pred Jugoslavenima. Izgledali su domaćini poput Mikea Tysona kada je, nakon gromovitog udarca Bustera Douglasa, ošamućen tražio svoj štitnik za zube. Samoljubljivost i arogancija Amerikanaca pretvorili su se u nemoć i nevjericu.
S ovim Svjetskim prvenstvom skrojen je novi svjetski košarkaški poredak. Zemlja u kojoj su naprosto ludi za nogometom (Argentina) postala je svjetskom košarkaškom velesilom, a među završna četiri plasirale su se i reprezentacije koje su do jučer tamo bile nezamislive. Zemlja s tri i pol milijuna stanovnika i 100 milijuna ovaca (Novi Zeland), i desetljećima antikošarkaška Njemačka.
- Ovo su najbolji igrači koje je NBA imao na raspolaganju - uvjerava nas Mišo Ostarčević, skaut Indiana Pacersa.
Objašnjavao nam je Mišo da Shaq mora na operaciju palca (ima i problema s jetrom), a da je Kobe htio ljeto provesti s obitelji obećavši da će igrati na OI u Ateni. Kada su zvali Duncana on je imao problema s koljenom, a McGrady je oporavljao problematična leđa. Jason Kidd i Ray Allen htjeli su igrati, ali su zbog ozljeda odustali. Iverson je pozvan, ali nije odgovorio na poziv, a jedino s Chrisom Webberom nitko nije kontaktirao.
Očito je da Amerikanci nisu uvažili sydneysko upozorenje kada su se Kidd, Garnett, Carter, Mourning, McDyess i društvo protiv Litavaca provukli kroz iglene uši. Zato su sada i dobili po ušima. Osim toga, s 12 dana priprema (11 treninga) i samo dvije prijateljske utakmice momčad se uigrati ne može.
D. Brajdić
