Bilo je gluho doba noći, u Pifu je pod već bio ljepljiv, sve je mirisalo na hmelj, s MP3 playera dopirao je Johnnyjev glas i vječna poruka: "Lutke od krvi bez trunke ideje, ubice na cesti, loša noć, idem iz grada, oni dolaze..."
– Ej, buraz, znaš kaj, ti mater, ja bum navijal za taj Nef, Nef, ti mater, nemrem ni izgovorit – kazao je jedan proćelavi navijač, s tetovažom buldoga na lijevom bicepsu.
– Neftči, N-e-f-t-č-i se zove – slovkao je ovaj drugi.
– E, a koji su ti? – nije prestajao vikati proćelavi.
– Azerbajdžanci neki – uzvraća ovaj umjerenijeg glasa te važno dodaje:
– Pročital sam da bu Zdravko podnio ostavku ako se slučajno ne prođe u sljedeći krug.
– Ne-ft-či, Ne-ft-či – uglas su počeli skandirati i širiti ruke.
– Ma zafrkava se, taj nikada ne bu otišel – dobacio je sredovječni gospodin ispod šešira.
Ako ispadnemo, odlazim!
Bad Blue Boys su i dalje jedinstveni – žele pravnom borbom stvoriti bolji, moderniji i narodu prihvatljiviji Dinamo. I zbog toga bojkot ostaje na snazi, iako pregovori s Mamićem traju i nije isključeno "da i dogodi se čudo"' i sjekire budu zakopane. No ti mladi ljudi, koji žive u frustriranom, besperspektivnom vremenu, u kojem vladaju tajkuni, u kojem vlada laž, nemoral, korupcija, taj "bokser sa sjevera" nikad neće oprostiti neke stvari Zdravku Mamiću. Taj ponosni i prkosni gard, koji od 1986. egzistira pod imenom BBB, a koji su osjetili milicajci 13. svibnja 1990., Tuđman, Canjuga, uvijek će biti upotrijebljen da se brani i obrani Dinamo. Danas je to prvi put tihom, pacifističkom borbom, dijalogom, a ne huliganskim "orgijama" u Pragu, Udinama, Temišvaru...
Bio sam svojedobno u plavom salonu "spodoba jedna iskompleksirana", "četrdesetogodišnjak bez kučeta i mačeta koji se pokušava objesiti", "a svu besramnost karaktera pokazao sam kada sam se usudio doći u tu svetu kuću koju sam rušio".
Nakon svih tih dana, dva mjeseca proveo sam u Beogradu. Tamo imam nadimak Joca, Znameniti monolog dugo je vremena bio svojevrstan hit među beogradskim novinarima. Za ta dva mjeseca na Marakani sam se osjećao kao Robert Prosinečki 1987. Iako sam simpatizer njima najomraženijeg kluba, nitko mi nije pokušao opaliti vritnjak. Nakon svega, kada sam se vratio u Zagreb, iako baš ne vjerujem "onom gore", odlučio sam ipak "oprostiti bližnjem svom".
Zdravko Mamić će za mene uvijek biti čovjek koji voli Dinamo, koji je u osnovi imao dobru namjeru kada se gleda uspjeh kluba. Pokušavao je uvijek stvoriti najbolju momčad, koja bi bila stalno prvak, koja bi što je više puta moguće pokušala izboriti plasman u Ligu prvaka, koja bi bila barem uvijek u utješnoj Europskoj ligi. Posljednjih je godina podignuo postotak uspješnih transfera kod dovođenja stranih i domaćih igrača, a uspješnu konstantu drži i kada prodaje svoje najbolje eksponate. Primjer je da znanje (čitaj: obrazovanje) ne mora biti na cijeni, sugestivan je i prefrigan, a njegova najveća mana je to što je nagao. Nikad nije znao otrpjeti kritiku, otrovni glagoli ranjavali su ga poput najoštrijeg gelera. I eliminirao je sve one koji ne misle kao i on.
– Ako ne prođem Neftči, onda tu više nemam što tražiti – još jedna je sudbinska rečenica uoči doista nezgodnih 180 minuta vrelog srpanjskog sudara s bogatim azerbajdžanskim tajkunom koju je izgovorio Zdravko Mamić.
Kakav Neftči
Dinamov gazda je sve napravio da barem malo upristoji stadion, uspio je složiti respektabilnu momčad. Obrani doista ne nedostaje utakmica u nogama (Kelava, Vrsaljko, Tonel, Cufre, Ibanez), srednji red je već znao izboriti Europsku ligu (Leko, Badelj, Alispahić, Sammir), samo još ne znam što može vrh napada (Krstanović i Beqiraj). Na klupi sjedi strateg koji, na žalost, i dalje ima kratak fitilj, kojem mnogi i dalje ne vjeruju, ali koji je, barem ovaj put, od prvog trenutka imao jasnu viziju igre. E sad, koliko će ona biti dobra? Na to pitanje trebaju odgovoriti plavi lavovi. Nadamo se baš toliko da se modra ekspedicija iz Bakua uputi u Nyon na novu rundu izvlačenja parova za sljedeće pretkolo, a ne da "pospanim vlakom" krene izravno u Gulag.
Pravi Dinamov navijač nikada neće navijati za Neftči, možda fizički neće biti na sjeveru, istoku ili zapadu, ali "Dinamo svetinja" uvijek će lebdjeti iznad Maksimirske 128. Samo Dinamo! To će ostati zauvijek...
Konačno malo pozitive. Inače, kratki fitilj ne ukazuje samo na divlji i neukrotivi temperament, već i na podlijeganje stresu i pritisku. Napisi na ovakovim stranicama vjerojatno su rijetko štivo (pored neizostavne Nives HiperCelzius) koje naši nogoloptački pregaoci konzumiraju, pa bii (nadajmo se ne samo ovog puta) konstruktivniji ton mogao pripomoći ...