Završavaju se pripreme za podnevni dnevnik – prva je vijest, nema dvojbe, najava polufinalnog ogleda Hrvatske i Engleske u Rusiji. Zbog te utakmice, i središnji će dnevnik u 19.30 sati trajati upola kraće – svega 14 umjesto uobičajenih 28 minuta. I za razliku od utakmica, nema šanse za produžetke. Tako je, kažu nam, bilo i ranijih dana. Iako je Srbija ispala već u skupnoj fazi, utakmice Svjetskog nogometnog prvenstva i dalje ruše rekorde gledanosti. Srijeda je, ni 12 sati prije povijesne utakmice za Hrvatsku, u sportskoj smo redakciji Radiotelevizije Srbije u Beogradu.
– Dva milijuna i 300.000 ljudi gledalo je utakmicu Francuske i Belgije. Sve su utakmice izuzetno praćene, istu gledanost postiže i Hrvatska. Svjetsko prvenstvo u Rusiji, s obzirom na to da je sudjelovala i naša reprezentacija, jedno je od najgledanijih u povijesti – pokazuje nam svježu statistiku Zoran Marković, urednik sporta na RTS-u. Usporedbe radi, Srbija broji nešto više od sedam milijuna stanovnika, po popisu iz 2011.
Da je hrvatska izabrana vrsta ipak morala spakirati kovčege i otići ranije iz Rusije, u našoj bi se zemlji, ne trebamo se zavaravati, to doživjelo poprilično tragično. No u našem susjedstvu, uvjeravaju nas, to nije tako.
– Ispadanje Srbije s prvenstva prihvaćeno je s razočaranjem, ali nije tragično, jer našoj reprezentaciji nismo ni pružali prevelike šanse da odmakne daleko. Kostarika nam je dala malo nade, ali je razočaranje došlo sa Švicarskom i i ishod je već tada bio poznat. Poraz od Brazila, tako, nije bio nikakva tragedija, za razliku od prvenstva u Južnoj Africi 2010., kada nas je izbacila Australija, a očekivali smo prolaz. To je bio baš udarac – nadovezuje se Predrag Strajnić, zamjenik urednika sporta, koji je i izvještavao s Mundijala u Rusiji.
Komentirajući četvrtfinalni susret Hrvatske i Rusije, srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić otvoreno je priznao kako je priželjkivao pobjedu ruskih nogometaša i izjavio da je prijenos na RTS-u bio “previše navijački pa je isključio ton”. Nije on jedini koji je u tamošnjoj javnosti iznio kritike na račun RTS-a i, po njima, navodnog navijanja srbijanske državne televizije za hrvatsku reprezentaciju.
– Svatko ima pravo iznijeti svoje mišljenje. Kao i na svim svjetskim prvenstvima, standard naše sportske redakcije su objektivnost i nepristranost u prijenosu utakmica ili vođenju emisija. Naravno, drukčije se komentira naša reprezentacija – odgovara na te prozivke Marković.
– Da je naš komentator isto tako komentirao dvoboj Hrvatske i Mađarske, nitko ne bi postavljao nikakvo pitanje. Ali radi se o Rusiji, pa onda za nju navijamo u Srbiji, i zato je to dignuto na viši nivo. To su naši tabloidi iskonstruirali, ne znam tko u Hrvatskoj uopće ozbiljno shvaća te tabloide! – pita se Strajnić.
Taj je “sporni” prijenos odradio Miloš Krivokapić. Do njega nismo uspjeli doći, rečeno nam je kako je zauzet. Kolege ga pak nazivaju iskusnim i stručnim, a “u nogama” mu je najmanje 15 godina rada na RTS-u.
– Komentirao je tu utakmicu sasvim normalno. Da je bilo 3:0 za Rusiju, rekli bi kako je navijao za Rusiju. Nemojte čitati naše tabloide, sve je namješteno! Sutra će tvrditi da naš komentator voli Belgiju više od Francuske – smatra Strajnić. Navodi i kako su im u studiju u utorak sjedila četvorica stručnih gostiju, svi su ocijenili da je hrvatska momčad bolja, ali poručili su da će oni navijati za Englesku.
– Mi svim utakmicama isto prilazimo. Bili smo uz svoju reprezentaciju, kao što je Drago Ćosić uz svoju, to nam je prioritet, a sve ostale dvoboje jednako odrađujemo. Ne navijamo tako ni za Hrvatsku ni protiv nje – ponavlja Marković.
Većina na ulici za Hrvatsku
Činjenica je, podsjećamo ih, kako je sportskim novinarima ipak dopuštena sloboda izražavanja, za razliku od kolega im u bilo kojoj drugoj rubrici...
– Istina, ponesu nas i emocije. Ali ako je Hrvatska pobijedila, pobijedila je! No taj dojam da je sportska redakcija RTS-a bila na strani Hrvatske protiv Rusije jednostavno nije točan. Svatko od nas komentatora navija za Zvezdu ili Partizan, ali ne može, primjerice, nakon pobjede Partizana reći da mu je zbog toga žao. Bilo mu drago ili ne zbog rezultata, mora biti objektivan – prikazuju naši sugovornici. Bez obzira na kritičke izjave u javnosti, nitko ih nije, tvrde, zvao u redakciju, stvarao im neugodnosti ili prijetio nakon prijenosa sraza vatrenih i domaćina SP-a.
>> Pogledajte Večernji pressing s Lovrom Kalinićem i Ognjenom Vukojevićem
Podsjetimo i kako je predsjednik Vučić u istoj onoj izjavi dodao kako će “Englezi u srijedu imati više navijača u Srbiji nego što mogu zamisliti”. Po anketi koju smo sami proveli na beogradskim ulicama, od sedam slučajnih prolaznika njih troje je najavilo da će u polufinalu bodriti Hrvatsku, a ne Englesku. Slične su ankete objavljene na televizijama u Hrvatskoj i prije nogometne bitke s Rusijom.
– Tko to može izbrojiti koliko je ljudi navijalo za Hrvatsku, a koliko za Rusiju? Ljudi prije svega gledaju nogomet – kaže Marković.
Upita li ih se za stručnu ocjenu hrvatske momčadi, neće štedjeti riječi hvale.
– Hrvatska ima ozbiljnu reprezentaciju, zna se da su jaki. Nitko možda nije očekivao da će tako lako pobijediti Argentinu, ali ovo Svjetsko prvenstvo pokazuje da nema više onako velikih i jakih reprezentacija kao ranije. Ispala je Njemačka u prvoj fazi. Pa sad mi kažemo da je ispala Srbija! Ispali su i Argentina, Brazil. Belgija se provukla protiv Japana. Dominacija je europskih reprezentacija. U nokaut-utakmicama odlučuju nijanse, trenutačna inspiracija, a sve su to vrhunski igrači koji imaju snage pokazati svoje kvalitete i iskustvo tamo gdje treba. I u budućnosti će, vidljivo je već sada, biti reprezentacija koje će, pod navodnicima, iznenaditi mnoge. Svi igraju nogomet, ozbiljno ulažu i rade i nema više favorita – mišljenja je Marković.
– Nema više favorita kao u, primjerice, u vaterpolu, gdje se unaprijed znaju četiri reprezentacije koje će sto posto zaigrati u polufinalu, a ostali gube. Slično je u košarci. U rukometu ne može Hrvatska izgubiti od Bangladeša, u nogometu može. Zato je nogomet toliko magičan i zato ga svi gledaju! Može sutra Hrvatska odigrati nula-nula protiv Trinidada i Tobaga – rezimira Strajnić.
Sustav i tempo igranja na Svjetskom prvenstvu toliko su, složni su oni, žestoki da je pitanje kako igrači uopće izdržavaju tolike napore.
– Hrvatska je prije polufinala došla u situaciju da je praktički odigrala jednu utakmicu više, zbog produžetaka s Danskom i Rusijom. Sat vremena igre više, ne računajući penale, strašno je opterećenje za igrače koji su nositelji igre. Hrvatska ni Srbija nemaju toliko stanovnika da bi imale i velik fond iz kojega crpe igrače – navodi Marković.
– Da, ali s druge strane, kada dobiješ na penale, dobiješ i adrenalin. Jedino im ozljeda može naštetiti – nadovezuje se Strajnić.
– Kad je ono Hrvatska posljednji put bila u polufinalu SP-a? 1998.? – pita Marković.
– Da, ali to je bio proizvod SFRJ– ubacuje se Strajnić.
– Nikada neće Hrvatska ni Srbija imati igrače kao što su Šuker, Boban, Jarni, Prosinečki, Štimac, Bilić, koji su daleko bolji od Modrića, Rakitića, Ćorluke. Mijenja se ta vizija kod vas zbog uspjeha koje je današnja generacija postigla, ali realno, ne može se Rakitić mjeriti s Prosinečkim ni u jednom aspektu igre, bez obzira na to što igra u Barceloni, ili Domagoj Vida i Igor Štimac, ili lijevi bek Jarni i onaj, kako se zove, Strinić! To je produkt SFRJ, kao što smo mi imali reprezentaciju 1998., Stojković, Savičević, Milošević, Jugović, Đukić, Đorović, to nema veze s današnjom našom ekipom koja je daleko slabija, što je normalno.
Nameće se, nakon svega, i pitanje koliko sportski novinari mogu doprinijeti zatopljavanju odnosa ili, pak, podizanju tenzija između dviju zemalja. Kada stoji na teniskom terenu, Hrvati, poznato je, navijaju za Novaka Đokovića.
– Volio bih da sportski novinari mogu zatopliti odnose, ali tu su političari važniji – drži Strajnić.
– Ma pusti političare... – ubacuje se Marković.
– Kažem, volio bih da mogu, ali ne znam... – zaključuje tu temu Strajnić. Dok je on izvještavao iz Rusije, susretao je na terenu i hrvatske kolege, a producenti RTS-a i HRT-a međusobno su se i dogovarali kako bi im prijenosi bili što uspješniji i zanimljiviji.
– Profesionalna nam je suradnja odlična! Razmjenjivali smo i materijale, a tako je bilo i u Južnoj Africi – opisuje tu suradnju.
Upitamo li Predraga Strajnića da nam “ispuca”svoj idealan sastav Svjetskog prvenstva, ipak ćemo ga malo zateći i izazvati na razmišljanje.
– Curtois je broj jedan, Belgija, po meni, uz Brazil, ima pojedinačno najbolje igrače. Broj dva je De Bruyne, treći je Modrić, Kane, Griezmann, Fernandes, Umtiti i Varane su odlični igrači... – nabraja on. Osim našeg kapetana Luke, nema više Hrvata na njegovu popisu.
Iz Rusije su odavno otišle, napominje, mnoge reprezentacije koje su igrale odlično. No upita li se naše sugovornike je li, po njima, Hrvatska zasluženo stigla tako daleko, odgovaraju: “Svakako! Ne može u finalu netko biti nezasluženo!”
Danci se, sjetimo se, ne bi složili s njima...
– Pa to je zato što su izgubili na penale, a oni su rulet. Tko je kriv onom Dancu što se uplašio pa pucao kao što bih ja, po sredini... – komentira Strajnić.
Reprezentacija Srbije, podsjećaju, nije bila od 2010. na SP-u, a ni tada nije preskočila grupnu fazu.
– Dosta je igrača koji su budućnost srpskog nogometa i u kvalifikacijama za Europsko prvenstvo treba očekivati uspjeh. No razlikujemo se od naših susjeda, konkretno Hrvata, u tome što Hrvatska ima kontinuitet prisutnosti na velikim natjecanjima. I to su izvanserijski igrači koji imaju kemiju u ekipi, jako su dobro uigrani i pokazali su to u Rusiji – uspoređuje Marković.
Da je Srbija u polufinalu, mogu li zamisliti predsjednika Vučića kako pleše i pjeva na tribinama ili s nogometašima u svlačionici, kao naša predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović?
– Ne možemo mi to komentirati – kratko će Marković.
– Teško će imati priliku za to, kako naši igraju... Vjerojatno bi bio na tribinama i slavio – kaže Strajnić.
Sati su nam te srijede sporo prolazili, u iščekivanju da se kazaljke namjeste na 20.00 i u Moskvi začuje sučev zvižduk. Da prođe u finale, Hrvatskoj su sportski novinari RTS-a davali 50 posto izgleda. Građani Srbije prate nogomet jer je to, ističu nam, planetarni događaj. No euforije na ulicama nema, ali dresovi, primjerice, vise s polica trgovina.
– Ne znamo može li se naći negdje hrvatski dres, nismo obraćali pažnju, to ovisi o proizvođaču, je li ih dostavio. Na tržnicama možete kupiti bilo koji dres, ali nisu originali – govore.
Pratili utakmice i Skupštinu
Beogradska redakcija RTS-a proteže se u dvije zgrade, jedna uz drugu, na pet te šest katova, u Takovskoj ulici. Zaposlenih je oko 3500. Uobičajen je radni dan na desku, gdje se stvaraju dnevnici i sve informativne emisije. Šale se, pak, kako imaju manje posla jer im je nogomet “prepolovio” dnevnik. Poluozbiljno, šalju poruku Hrvatima.
– Budite vi oprezni, tko zna što vam vlast sve može napraviti, poskupjeti režije ili povećati poreze dok ste u euforiji zbog prvenstva – smješkaju se novinarke.
– Da je i Srbija prošla dalje, isto bismo i mi reagirali i samo bi nogomet postojao, cijeli je mentalitet Balkana takav. Nogomet je ipak najvažnija sporedna stvar na svijetu – započinje Slavica Kovačević, urednica deska. No kod njih sportska euforija, uvjerava nas, ne može zasjeniti politička događanja.
– Kod nas to danas ne može proći, i toga su svjesni i političari. Ne može sport anulirati druge teme, a pogotovo ne pitanje Kosova... Paralelno s utakmicama naši su građani pratili Skupštinu – kaže ona.
Na upit može li sport omekšati ili zaoštriti odnose među našim zemljama, naša sugovornica odgovara kako “sport kao sport to ne može, ali navijači mogu”.
– I pokazalo se to u prošlosti, s obje strane. No to su sportske igre, trebaju se navijači družiti, ne miješajući politiku – nastavlja.
Nije gledala prijenos utakmice Hrvatske i Rusije, kaže, pa ne zna ni kako joj je kolega komentirao taj ogled. Ne može se, stoga, ni osvrnuti na izjavu predsjednika Vučića.
Njezin “cimer” iz redakcijske sobe Rajko Rakićević punih je četvrt stoljeća radio s Goranom Milićem subotnje dnevnike.
– Imamo snimke potpuno praznog Beograda 1986. u vrijeme dnevnika, gledalo ga je deset milijuna ljudi – prisjeća se Rakićević.
Finalni ogled Hrvatske i Francuske danas će, direktno iz Rusije, prenositi Aleksandar Stojanović, najbolji komentator RTS-a.
> I zagrebačke fontane spremne su za finale
Ovo polako prevazilazi sve granice dobrog ukusa. Mislim da jedno dvadesetak dana Beogradom špartaju hrvatske novinarske ekipe i istražuju da li će za HR navijati narod i javne ličnosti. Jasno mi je da je Hrvatima ostao refleks mišljenja Beograda kaoao nekadašnjeg glavnog grada, ali ipak ne treba preterivati, već uživati u sopstvenom uspehu sa nešto stila, a ne, poput neke ženturače, ići okolo i slušati šta priča komšiluk.