Ima nešto u tom duhu slavonskom. Oduvijek sam volio tu njihovu samozatajnost i iskrenost. Takav dojam jednostavnosti ostavlja i Marko Babić (39).
Bivši hrvatski reprezentativac definitivno je odlučio da želi biti trener. I ne plaši se da bi mu epizoda u turbulentnom Rudešu karijeru mogla odvesti na neki krivi kolosijek...
>> Pogledajte što voze hrvatski reprezentativci
Drugoligaš koji je do jučer imao puno svjetliju perspektivu i ozbiljne investitore, danas je u ozbiljnim problemima. Budućnost je neizvjesna, a klub je na prekretnici.
– Odlučio sam se baviti trenerskim poslom i nema sada više nazad. Prva destinacija bio mi je Čelik iz Zenice. Ta priča je trajala kratko jer smo moj stožer i ja shvatili da ne možemo puno napraviti. Sve je bilo ispred razvoja nogometne igre. Ne bi bilo korektno da ostanemo jer nismo mogli utjecati na krajnji proizvod – počeo je Marko Babić.
A što može u Rudešu?
– Nisam požalio zbog dolaska. Kada si na početku neke priče, ne možeš očekivati da ćeš dobiti nešto veliko. Vjerujem u svoj rad, kao i svoj stručni stožer. Imamo znanje i ambiciju, a kada stvari tako gledate, ništa drugo nije važno. Naravno da se Rudeš nalazi u nezavidnoj situaciji.
No svjesni smo da je rad u hrvatskim klubovima težak. Trebamo vratiti nogometu ono što nam je dao i ne smijemo zatvarati oči. Svi smo dužni odraditi tu obavezu. Mi smo posljedica rada ljudi kao što su Martin Novoselac, Milan Đuričić, Drago Krizmanić... Oni su nam bili drugi roditelji. Ništa ovo nije slučajno, treće i drugo mjesto na svijetu, najbolji igrač na svijetu, mladi dobri treneri...
Mogao je odabrati neki lakši put, s obzirom na igrački pedigre?
– Odlučio sam se vratiti u Osijek i tu živjeti s obitelji. Svjesno sam krenuo ispočetka. Nije mi žao ni sekunde i ništa mi nije ispod časti. Ako vjeruješ u sebe i imaš cilj, rezultat ne može izostati. Ne znam kada, ali svi ćemo završiti ondje gdje zaslužujemo.
Uhvatili se ‘grbavog štapa’
A u Rudešu se nadaju da će ovu sezonu završiti kao novi prvoligaš?
– U ovim okolnostima, Prva liga nije realan cilj. Klub je na prekretnici. Imamo desetak kvalitetnih juniora koje smo priključili prvoj momčadi. Klub će sigurno opstati. Pokazat ćemo pravo lice.
Što za njegovu trenersku afirmaciju može značiti epizoda u Rudešu?
– Moram zahvaliti klubu što mi je dao priliku, mom stručnom stožeru na čelu s Igorom Budišom i Draganom Meićem. U nekoliko mjeseci uspjeli smo stabilizirati igru i klub. Cilj nam je razvijati se. Mi moramo nastaviti krčiti svoj put.
Što imamo u drugoligaškom nogometu?
– Vidio sam odličan Orijent, Čakovec, Sesvete... Tu je Osijek, potom Hajduk i Dinamo koji imaju vrhunske mehanizme u igri na kojima bi im pozavidjele i prvoligaške momčadi. Tu je, naravno, Šibenik. Ima dosta momčadi s mladim igračima i druga liga je sjajan poligon za razvoj mladih igrača. Igor Tudor uzeo je nekoliko igrača iz druge momčadi, Dinamo u tom smislu također ima širinu, baš kao i Osijek, iz Čakovca i Hrvatskog dragovoljca igrači uskaču u Prvu ligu. Treba samo dati mira tim ljudima i pustiti ih da rade svoj posao.
Marko se odlučio za trenerski put, iako mu, kako sam kaže, socijalizacija nakon karijere nije bila lagana.
– Imao sam dosta problema. No, imali smo sreću što smo Petar Krpan i ja malo ranije počeli razmišljati o tome. Spasila nas je naša nogometna akademija, koliko god nam je oduzela vremena i novca. Spasila nas je od nekih poroka koji su neminovnost nakon tog drila. Nađeš se na “ledini” i ne znaš tko si ni što si ni kamo bi krenuo. Kada vidim koliko je djece prošlo kroz akademiju u zadnjih deset godina, ponosni smo. Ta djeca su bila u pravom ozračju i nisu vrijeme trošili na gluposti.
>> Evo kako će 'srebrni' hrvatski reprezentativci izgledati 2058. godine
Koliko je bilo teško nametnuti se pored sustava koji praktički drže monopol?
– Jako smo zadovoljni postignutim. NK Osijek je za onaj dio Hrvatske pojam, baš kao Dinamo ili Hajduk u svojoj regiji. Nismo mislili da ćemo imati više od 70-80 djece. No, odjednom smo imali bazu od 150-200 djece. U dva mjeseca postali smo klub. To nas je zaprepastilo. To se na kraju pretvorilo u pokret. Sada imamo tristotinjak djece. Naši klinci igraju u Gorici, Osijeku, Fiorentini, drugoligašima, trećeligašima... Pa Osijek iz naše akademije svake godine uzme pet-šest najtalentiranijih. Mislili su da ćemo biti priča za jednu godinu.
Postali smo zreliji...
Što je sljedeća razina?
– Mi smo već napravili vrhunske transfere, Marko Hanuljak i Toni Fruk već su dvije godine u Fiorentini. Htjeli smo pokazati da se može. Mi smo raskrčili livadu, napravili teren i krenuli trenirati. Nije istina da se ne može. Ni iz čega smo stvorili nešto, samo treba raditi. Imamo najbolju školu u onom dijelu Hrvatske, bolju nego NK Osijek. Milan Đuričić je vizionar, Dragan Meić radio je u Rijeci, Osijeku, U-15 hrvatskoj reprezentaciji. Tu su Branko Karapandža, Igor Budiša... Važan je kriterij znanja. To su vrhunski stručnjaci i ljudi koji nisu tamo po podobnosti. Nositelj kvalitete mora biti nositelj procesa razvoja. U Hrvatskoj još nije tako, moraš biti podoban. Pita se jesi li nečiji brat, stric, rođak, pričaš li puno... Tu imamo jako puno prostora za rad.
A rad je Babića doveo do zvjezdane razine, do finala Lige prvaka (2002.), odnosno nastupa na SP-u 2006. godine. U reprezentaciji je radio s četvoricom izbornika, Mirka Jozića, Otta Barića, Zlatka Kranjčara i Slavena Bilića. Koji mu je ostavio najbolji dojam?
– Svaki te obilježi na određeni način. Kod Barića nisam igrao na Euru 2004. godine, a kod Kranjčara jesam na SP-u 2006. godine, to ne znači da mi je ovaj drugi draži. S nekim te poveže emocija, s nekim kvaliteta rada i znanje... Jako puno stvari radio sam protiv sebe i nisam bio korektan prema tim ljudima koji su vodili proces. Kada vidim neke trenere, osjetim potrebu ispričati im se zbog toga što sam im činio i što su morali trpjeti.
Kojem je izborniku nešto krivo učinio?
– Ma to se više odnosi na klupski dio, nego na reprezentativni. Mi smo bili puno elokventniji i slobodniji nego ove današnje generacije. Niti jednom izborniku nije bilo lako s nama.
Bi li trener Marko Babić volio imati igrača Marka Babića u svojoj momčadi?
– Volio bih imati onog Marka Babića iz prvih nekoliko godina u Leverkusenu, ali sve ono poslije... Vjerojatno bih mu se zahvalio.
Reprezentacija je posebna emocija, a čega se najradije sjeti?
– Najljepša asocijacija mi je oko naših okupljanja i vrijeme provedeno zajedno. Ne nedostaje mi igranje na Euru, SP-u, utakmice s Brazilom, no nedostaje mi naše druženje. Ta priča oko emocije traje od naših najranijih dana i prvih selekcija, kampova i priprema... Svi naši treneri prošli su taj dio selekcije: Ivan Jurić, Ivan Leko, Igor Tudor, Igor Bišćan, Nenad Bjelica, Niko Kovač... Jako malo se govori o ljudima koji su cijeli život podredili nama i zato smo mi, kao i generacije koje će doći, postali to što jesmo.
Koju utakmicu pamti?
– Ako govorimo o ozračju, onda je to ona prva utakmica s Brazilom u Berlinu 2006. godine na SP-u.
Ništa nije nemoguće
A čega se sjeća iz onog razdoblja u Bayeru iz Leverkusena od 2000. do 2007. godine?
– Sjećam se početka na kojem shvatiš koliko si malen! Sa 17 godina otišao sam u klub u kojem su igrali vrhunski igrači. Sjećam se prvog dana kada sam ušao u svlačionicu i onda sam zapravo shvatio da sam nitko i ništa. I danas kada razgovaram sa svojim igračima u Rudešu ili Akademiji, uvijek im kažem da ništa nije nemoguće. Ako smo Jurica Vranješ i ja iz one tamo pustare mogli doći i ostvariti snove, onda je sve moguće. Kada smo s Hrvatskom svojedobno išli igrati u Osijek preko Đakova jer nije bilo Slavonike, tijekom tog “truckanja” Stjepan Tomas znao bi mi kazati: “Pa dobro, Baba, odakle su te izvukli. Ja iz Zagreba pa moram ići po nekim talijanskim klubovima, a ti u Leverkusen. Koja je to nepravda...” Hoću kazati da je sve ostvarivo. Spomenuli smo utakmicu Brazila i Hrvatske u Berlinu na kojoj je igralo dosta Bayerovih igrača: Zé Roberto, Emerson, Juan, Lúcio, Živković, Babić, Robert i Niko Kovač, Jurica Vranješ...
Babić je s nepunih 18 godina otišao u inozemstvo. Danas je to trend u našem nogometu. Nije važan igrački razvoj, već što prije prodati igrača.
– Nije dobro da klinci odlaze tako mladi. Nije dobro to što rade u Dinamu i sada mojem Osijeku. Trebalo bi pričekati, primjerice, do 20.–21. godine i voditi računa o igračkom sazrijevanju. Najbolji primjer su Luka Modrić, Vedran Ćorluka, Eduardo da Silva... Kada sam ja odlazio, Osijek je to morao napraviti. Zato Dinamu skidam kapu do poda. Možete misliti o Mamićima što god hoćete, ali oni su stvorili tu platformu ravnopravnu ozbiljnim europskim klubovima. Puno je bolje da se igrač afirmira u klubu i da ide dalje kao gotov proizvod.
Stalna je mantra da bez prodaje klubovi ne mogu živjeti.
– Mi smo osuđeni na prodaju. Ali u okolnostima kada su klubovi stabilni kao Rijeka, Osijek, Dinamo... bolje je da ostane dulje. Kada vidim ove klince koje danas treniram, naježim se kada se sjetim da sam ja u njihovim godinama već radio i trenirao s igračima koji su, objektivno, bili svjetlosne godine ispred mene. Na mojoj poziciji bio je Zé Roberto. Pa što ću ja tamo raditi? Imaš sreću da upijaš i gledaš kako dribla, centrira, kako se ponaša izvan terena... U tim godinama nisi spreman. Bilo je dana kada sam nakon treninga, ručao i zaspao, pa se probudio tek ujutro na sljedeći trening. Bila su to nevjerojatna opterećenja. I danas mi kažu da sam rano prestao igrati... Pa rano sam i počeo!
No, ima i puno lijepih uspomena kojih se Babić sjeća iz Leverkusena.
– Od mojih osam godina u klubu, šest puta igrali smo Ligu prvaka. Nismo bili Bayern, Barcelona, Manchester, Liverpool... No, sa svima smo se tukli svih tih godina.
A finale Lige prvaka 2002. godine protiv Reala?
– San svih snova. Sve što dijete sanja kada se počne baviti nogometom.
O čemu igrač razmišlja nekoliko sati prije neke tako velike utakmice?
– Nema previše razmišljanja. Samo uživaš. San ti je da igraš za ulicu, pa za školu, pa za klub, Osijek, reprezentaciju... Materijalne stvari nisu bile nikada ni u primisli. Nema straha prije takvih utakmica, Posebice jer smo prošli dril. Ja svojim igračima stalno govorim da nema straha. Sport je zato poseban, nauči te gubiti, pobjeđivati, patiti, trpjeti nepravdu... Takve utakmice veliko su uzbuđenje i neopisiva sreće. To je stanje u kojem ideš kroz zid ako treba. Te emocije vrijede više od svega što te okružuje cijelog života. Kako ću zaboraviti onaj Zidaneov volej, ali i prvi Raúlov pogodak kada je Roberto Carlos ubacio iz auta. No, bili smo ravnopravni. Da Iker Casillas nije stao na gol, nakon što se Cesar ozlijedio, usudio bih se kazati, da bismo dobili tu utakmicu. No, te godine izgubili smo prvenstvo, imali smo pet bodova razlike tri utakmice prije kraja, a dvije smo igrali kući. Finale kupa nesretno smo izgubili od Schalkea. Nije nam bilo suđeno. Da smo osvojili kup, uzeli bismo i prvenstvo i Ligu prvaka.
Kome se divio u igračkim danima?
– Idoli moje generacije bili su Rivaldo, Bokšić, Boban, Šuker... Mi iz Osijeka voljeli smo gledati i Vlaovića. U moje doba pregledi europskih liga gledali su se neizostavno. Čuvena emisija “Petica” bila je naš hram.
Tko je najbolji trener koji ga je vodio?
– Berti Vogts otvorio mi je vrata i spasio me! Kao mladom igraču omogućio mi je da pokažem što znam. Vodio me kratko, ali u ključnom trenutku. U tom mi se trenutku poklopilo, a poslije Leverkusena ništa mi se nije poklapalo. U mladim danima ključnu ulogu odigrali su Martin Novoselac, Drago Krizmanić, Tomislav Prigl, Kurtović, Milan Đuričić... Ti ljudi su nas pazili. Sjećam se kada smo se jednom vratili u Zagreb iz kampa u gluho doba noći, a morali smo čekati vlak koji bi za Osijek išao nekoliko sati poslije. Martin Novoselac satima je čekao s nama na kolodvoru gdje smo bili samo mi i beskućnici. Druga slika, koja mi se često vrti po glavi, vrećice su s čokoladom, sokom, sendvičima iz pekarnice koje nam je tada dijelio Zorislav Srebrić. Ti ljudi su zaslužni za to što smo postali.
Kakve će trendove kao trener slijediti?
– Želio bih da mi momčadi budu čvrste i mentalno snažne kao u Njemačkoj i lepršave kao one u Španjolskoj. Momčad se mora znati braniti i napadati, naravno uz mentalnu snagu. To ovisi i o resursima. Ako treniraš iza gola i nemaš uvjete, onda je jako teško.
Treba nam strategija
Koje momčadi voli gledati?
– U Njemačkoj volim moj Leverkusen. Sviđa mi se kako igraju. Dortmund igra jako lijepo pod Favreom s kojim sam radio u Herthi. Sviđao mi se Dortmund Jürgena Kloppa. U Španjolskoj me trenirao Marcelino u Zaragozi, od njega sam puno naučio. Volim gledati srednje i niže momčadi u Španjolskoj. Od mog Betisa s Quiqueom Setiénom, koji i sada igra vrhunski.
Kakav status ima nogometna struka u Hrvatskoj?
– Nikakav. Ne može biti podcjenjenija.
Što je razlog?
– Mi sami. Najveći problem našeg nogometa je struka.
U kojem smislu?
– Ne držimo jedan do drugoga.
Dakle, međuljudski odnosi?
– Naravno, o tome i govorimo.
Treba li nam razvojna strategija?
– Naravno da nam treba. Ljudi koji bi mogli provesti tu strategiju ne mogu doći na prava mjesta. Netko ne odgovara zato što viče, drugi zato što psuje, treći zato što nema dovoljno pravih krvnih zrnaca, četvrti zato što nije kum, peti zato što nije brat... Onda su na mjestima ljudi koji nisu kompetentni. Nemojte misliti da želim kazati da sam ja taj. U Akademiji Krpan-Babić, struka je kvalitetnija nego u Osijeku. To se ne može dogoditi. Ne moram vam govoriti dalje. Kako je moguće da Osijek ne stvara igrače!? Pa ni Boško Šutalo nije njihov proizvod. Da nije bilo Igora Budiše koji ga je zvao iz Splita, ne bi bilo te priče. Koliko naše djece igra u prvoj momčadi. Gdje su ta djeca iz moje Retfale, Sjenjaka, s Juga 2... Problem je u nedovoljnoj stručnosti, nema mjerila. Podobnost je jedino mjerilo.
Klupski nogomet nam dobro izgleda ponajprije zbog ulaska investitora sa strane.
– Nikad bolje nije izgledao. Nikad jača Rijeka, Slaven Belupo, Dinamo, Hajduk s Tudorom i Marijem Stanićem je sve bolji, Lokomotiva i Gorica su ozbiljni. Ne trebamo se brinuti. Puno više stvari radimo dobro, nego loše. No, može biti bolje. Moj Osijek bio je pred umiranjem prije nekoliko godina. Da nije došao Meštrović s Mađarima, bio bi kraj. Treba im dići spomenik. Na zadnjoj utakmici Osijeka s Rijekom bilo je 10 tisuća ljudi. Mišković u Rijeci, pa priča s Goricom. Liga je gledljiva i zbog boljih terena.
Kako ocjenjuje Bjeličin rad?
– Fantastično! Mi koji ga znamo, kažemo mu: “Nemamo ti na čemu čestitati, jer smo to od tebe i očekivali. Ovi koji te manje znaju, neka ti čestitaju i uručuju nagrade...” Napravio je vrhunski posao. Kada ga je uzeo i slagao, nikada Dinamo po imenima nije bio slabiji. Sve što su napravili u zadnje dvije godine, njegova je zasluga. Kapa do poda.
Je li Bjelica tip trenera od kojeg bi tražio nogometni savjet, bez obzira na prijateljstvo?
– Bila bi mi čast da hoće sa mnom razgovarati o nogometu! Ne samo on, već svi treneri. Guardiola kaže: “Glupost je trenere ocjenjivati po broju trofeja. Da treniram Southampton ili neku manju momčad, nikada ne bih bio prvak Engleske. To ne znači da sam lošiji trener ili da sam bolji u Manchester Cityju u kojem mogu kupiti svjetske klase...”. Od svakoga uzimam ponešto za što mislim da mi može pomoći. Imamo dobrih mladih trenera. Čakovec igra odlično, pa Hajduk II, Osijek II, Sesvete, Croatia Zmijavci, Kustošija... Od svakoga možeš nešto naučiti.
Do kada će nam se događati izvanserijski talenti i koliko se na to možemo oslanjati bez sustava i strategije?
– Mi smo izvanserijski nadarena nacija. Uvijek će nam se vrhunski igrači događati. Za sve ostalo nam treba strategija. Iz godine će to biti bolje i zbog Nogometne akademije HNS-a. Odgajaju se nove generacije mladih trenera. Podiže se kvaliteta rada i u nižim ligama. Trebaju nam infrastruktura i tereni.
Privatne investicije spašavaju klupski nogomet i svi očekuju Kineze i Ruse. Imamo li alternativni put?
– Mora se pronaći način financiranja. Sport je elitna grana na koju treba staviti poseban naglasak. Naravno, uz obrazovanje i zdravstvo. Nikada ne bi bilo vrhunskih umjetnika da nije bilo mecena. Tako je i u sportu. U nekim prošlim vremenima to je tako funkcioniralo. Ali odabrani su bili pravi ljudi. Zato smo imali vrhunske košarkaše, odbojkaše, vaterpoliste... Društvo mora pomoći da se stvari postave na pravi način.
Koliko smo daleko od tog koncepta?
– Nismo daleko. O Osijeku se svojedobno brinuo IPK. Koncern koji je imao financije i sve resurse. Svima treba dati priliku. Najteže je kada imate talenta u Belom Manastiru i po njega nitko ne može otići jer nema tko platiti put. Znate koliko ima takve djece, more. To je velika tuga... – zaključio je Babić.
>> Pogledajte video: BBB dobili bitku, na Valenentinovo vraćeno ime Dinamo
u Šibeniku krenuo na suca..nimalo lijepo..