Situacija s Mandžukićem uoči Brazila neodoljivo podsjeća na onu Bilićevu dramu s Eduardom uoči EP-a 2008. I tada se radilo o prvom napadaču vatrenih, čovjeku čiji su nas pogoci i odveli u Austriju, kao što je to sada, uz Olićevu koprodukciju, učinio briljantni Bayernov napadač.
Razlika je samo u tome što smo tada Dudua u veljači prekrižili za cijelo prvenstvo, dok se Mandžukiću u Brazilu još uvijek možemo nadati. Uz lobiranje u Fifi, Šukerova i Vrbanovićeva prijateljstva, možda i možemo spasiti stvar i ishoditi samo jednu utakmicu neigranja, što bi bila velika diplomatska pobjeda Saveza.
Bude li, pak, više od jedne utakmice, ići će i Šukeru na dušu, jer ako i ima dojavu iz Fife, njome se nije trebao hvaliti.
– Mandžukićev izostanak identičan je mome gubitku Bokšića prije SP-a 1998. godine. Kao da je Bog nacrtao istu sliku – kaže najveći hrvatski izbornik Miroslav Blažević i dodaje:
– I što više gledam taj Mandžukićev prekršaj, dojam je sve blaži. Da, sudac nije imao izbora, bio je to prekršaj za isključenje, ne s namjerom da se ozlijedi suparnik. Bio je to start jednog euforičnoga igrača, u specifičnome raspoloženju, ponesenoga postignutim pogotkom. Koliko je Mandžukić inteligentan, pokazuje i njegova brzina adaptacije u Njemačkoj. A to što je malo đilkoš, sigurno mu je pomoglo.
S Alenom bih bio prvak svijeta
No, vi ste, nakon gubitka Bokšića, imali Šukera. Možda vam je to i pomoglo u Francuskoj u pohodu na svjetsku broncu?
– Ma što pričaš! Da sam imao Bokšića, bio bih europski i svjetski prvak, unatoč svim svojim pogreškama – uzrujano uzvraća Ćiro.
Trebala je ovo biti priča o igračima za koje Niko Kovač već sada možda traži zamjenu, Mandžukiću i Šimuniću, ali Ćiro opet tjera vodu na svoj mlin.
– Kovačić, samo Kovačić je igrač bez kojega ne možemo! Najmoderniji, mladić koji sa svojom moći, koordinacijom, startnom brzinom uvijek donosi prevagu.
Ali što ćemo ako ne budemo imali Mandžukića? – Olić je također suvremeni igrač, temperamentan, brz, s opakom ljevačom. On je prvi kandidat za napadača ne bude li Mandžukić na raspolaganju.
Zlobnici će reći da bi kazna za Šimunića mogla biti najbolja vijest uoči svjetskog prvenstva. Jer Joe je, kažu, spor, ostaje u krilu vrataru...
– Šimunić je mudar, ima nogometnu inteligenciju zahvaljujući kojoj je uvijek prisutan u žarištu opasnosti, kao što je pokazao na Islandu kada je spriječio gotovo siguran pogodak. Spor? A tko mu je to pobjegao, recite mi! Pa Joe je u Beogradu napravio onaj herojski potez, kada je zaustavio Sulejmanija: “Ne mogu te stići pa spavaj ovdje.” Usto, Joe je vrlo značajan za ambijent u reprezentaciji – naglašava Ćiro, podcrtavajući još jedno ime.
Čarliju ne može nitko ništa
– Vedran Ćorluka stoper je svjetske klase, u tandemu sa Šimunićem besprijekoran. Ima samo jednu manu, on zna da je tako moćan pa se onda ponekad malo zajebava. A opet mu nitko ne pobjegne, ne može mu nitko ništa!
Šefe, možda je u ovom trenutku bogohuljenje, ali – može li Sammir biti od koristi reprezentaciji?
– I te kako! Zato što je svjetska klasa i po svome nogometnom znanju pripada ovoj eliti u hrvatskoj reprezentaciji. Dapače, osobito stoga što je Prvenstvo u Brazilu. Ovo što mu se sada događa dobra je lekcija i uvjeren sam da će mu poslužiti da bude onakav kakvoga ga svi želimo vidjeti – zaključio je Ćiro.
Poznavajući Kovačevu doktrinu, igrači Sammirova backgrounda, s tako debelim dosjeom prijestupa, teško se mogu približiti nacionalnoj momčadi. Ali, što ako Filho prvi put u životu okrene novu stranicu, ako se u njemu probudi inat i ako nekim čudom na proljeće ponovi “Villarreal” i “Malmö”? Hoće li “Švabo” moći ignorirati takav jedinstveni, bogomdani talent?
Jozić: Niko već sad mora znati i zamjenu zamjene
Mirko Jozić izgubio je 2002. godine najboljega igrača Igora Tudora. Sličan gubitak sada možda čeka i Niku Kovača.
– Ne samo da Niko Kovač mora već sada znati prvu momčad s kojom će istrčati u Brazilu nego već sada i alternaciju za svaku poziciju, i alternaciju alternacije. Da, nama je ozljeda Tudora bila strahovit hendikep, jer on je u tom trenutku bio jedan od najboljih svjetskih igrača – kaže Jozić.
Nikada nismo imali kazne, samo ozljede
Hrvatskoj su uoči velikih natjecanja važne igrače uzimale samo ozljede. Sva četvorica bila su neizostavni i nezamjenjivi reprezentativci.
SP 1998. - Bokšić
Alenov pogodak protiv Ukrajine u Kijevu osigurao je Hrvatskoj nastup na SP-u, ali on je u Francuskoj bio samo navijač. Naime, stradalo mu je koljeno na pripremama na Bjelolosici. Bokšić je bio tragičar i Eura 1996. u Engleskoj jer se ozlijedio na utakmici s Turcima i nakon nje više nije zaigrao.
SP 2002. - Tudor
Tadašnji igrač Juventusa ozlijedio se u utakmici posljednjeg kola talijanskog prvenstva u Udinama (5. svibnja 2001.), u kojoj je Stara dama osigurala naslov prvaka. Umjesto na SP-u u Japanu i Koreji, nesretni Igor Tudor završio je na operacijskom stolu zbog teške ozljede gležnja.
EP 2004. - Pletikosa
Prvi vratar reprezentacije ozlijedio se u Portugalu na treningu uoči prve utakmice protiv Švicarske, pa je jedinicu preuzeo Tomislav Butina i vrlo solidno odradio posao u sve tri utakmice u skupini. Izbornik je bio Otto Barić i smijenjen je nakon Europskog prvenstva.
EP 2008. - Eduardo
Start Martina Taylora u Birminghamu, u veljači 2008. godine, uzeo je Duduu najbolju godinu karijere. U to vrijeme bio je u životnoj formi, uvjerljivo najbolji igrač reprezentacije, topnik čiji su nas pogoci i lansirali na EP u Austriju i Švicarsku. No, i bez Eduarda tamo su nas sekunde dijelile od polufinala.
Ćiro ne tamburaj, za tebe su Sammir i Kovačić igrači a Prosinečkog si otpisao ili trenutno jednog Kranjčara koji je za obojicu i ozljedjen avion. Od 10 tvojih procjena jedna je tocna, simpatičan si ali da nisi imao najjaču generacijuu nogometaša u kadru ništa ti nebi napravio...