Još od Olimpijskih igara u Riju i rekordnog medaljaškog “ulova”, predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora dr. sc. Zlatko Mateša (69) uživa u bonaci koja okružuje njegovo radno mjesto u krovnoj nam sportskoj kući.
Opozicija kao da se ugasila pa nema nikakvih bočnih vjetrova. Kako to objašnjava sam Mateša, bivši premijer, a danas prodekan i predavač na Zagrebačkoj školi ekonomije i menadžmenta?
- Naša dužnost je da budemo u funkciji sportskih saveza i sportaša. Ako se to odvija na neki njima prihvatljiv način, što je u našem slučaju lako dokazivo, ako se sredstva nacionalnim savezima redovito distribuiraju, ako su svi dobili što su svojim programima predvidjeli, onda je normalno da se to odražava i na ukupnu klimu oko HOO-a – počeo je Mateša.
Tri su područja djelovanja HOO-a vrlo aktualna.
– Od sportskih priredbi, u fokusu su nam projekt “Tokio 2020”, a i pripremamo se za Europski olimpijski festival mladih u Azerbajdžanu te za Europske igre u Minsku. U ovom drugom dijelu zanimaju nas ravnopravnost spolova u sportu i izrada izrade nacionalne strategije.
Svaka čast ministru Mariću
A taj dokument (nacionalni program sporta) trebao bi biti uporište za novi Zakon o sportu.
– To je još važniji korak i ja tu vidim veliku ulogu Nacionalnog vijeća za sport u kojem vidim velik broj ljudi koji poznaju problematiku sporta i mogu pomoći da taj zakon odražava stvarne probleme hrvatskog sporta.
Ne bude li u tom, ili nekom drugom, zakonu poreznih olakšica za ulagače u sport, onda će cijela ta priča imati nedostatak.
– Mi godinama inzistiramo na tome. Sve mjere koje smo predlagali, na raznim razinama državne uprave i to su sadržavale. Voljeli bismo da Ministarstvo financija razmotri problematiku sponzoriranja u sportu, da se donese zakonsko rješenje po kojem bi se kompanijama koje ulažu u sport za taj iznos umanjila osnovica poreza na dobit.
>>> Upoznajte nježniju stranu Cro Copa
Srećom, nakon 4-5 godina našeg inzistiranja riješen je veliki problem. Svaka čast ministru Mariću što se zauzeo za donošenje uredbe, zakonodavnog rješenja, kojim se internetsko klađenje stavlja pod kontrolu. A u tom klađenju kod nedomicilnih priređivača putem interneta bio je veliki odljev sredstava.
A s time se ostvaruje mogućnost većeg ulaganja države u sport koje je, još uvijek, najmanje među zemljama Europske unije.
– Hrvatskoj treba ukupno povećanje sredstava za sport, najmanje do razine jedan do jedan i pol posto proračuna. Da barem budemo u prosjeku Europske unije, a to bi u našem slučaju iznosilo 900 milijuna kuna. Ne može Hrvatska biti posljednja u Europi, iza Malte. To mi sebi ne možemo dopustiti. Kako da inače očekujemo da imamo dobre i financijski zdrave klubove.
Ne šalju li naši sportaši svojim uspjesima “krivu” poruku Vladi u stilu “ne možete vi nas toliko malo platiti koliko mi možemo pobjeđivati”. Unatoč svemu, imali smo dvije nezaboravne godine – olimpijsku 2016., a potom i 2018.?
– Kada se osvrnemo na demografska kretanja, u dobnoj strukturi od novorođenih do 14 godina, mi imamo nešto manje od 600 tisuća djece. Evidentno je da se nama ta baza za potencijalno bavljenje sportom dramatično smanjuje. Ako još k tome dodate izostanak adekvatnog financiranja, u budućnosti se neće moći očekivati spektakularni rezultati.
Hoće li nas to odvesti ka opredjeljenju na pojedinačne sportove koji su jeftiniji?
– Zašto ne bi dovelo do toga da prepoznamo značaj kolektivnih sportova kao što su to učinile neke druge zemlje. Recimo, Mađarska je zemlja koja je kroz niz poreznih i drugih mjera našla načina da potiče ulaganje u kolektivne sportove. Nisu se oni odredili prema određenim sportovima tako da druge ignoriraju, nego su samo donijeli neke poticajne mjere za sportove koji su financijski zahtjevniji.
Može li se u ovakvom stanju hrvatskog gospodarstva uopće pomoći hrvatskim klubovima bez adekvatnog zakonskog uporišta?
– U Hrvatskoj imate određeni broj kompanija koje ćete odmah prepoznati da ulažu u sport, sponzorski ili donatorski, a imate i onih koji u tome ne vide nikakav interes. Nije hrvatsko gospodarstvo toliko slabo da ne bi moglo ulagati u sport, već je tu pitanje motivacije. Oni moraju prepoznati da im se to u promidžbenom, ali i financijskom smislu isplati.
Hoćemo li na OI u Tokiju imati Hrvatsku kuću kao što je to bio slučaj u Riju i Londonu?
– Hoćemo, ako nam Ministarstvo vanjskih i europskih poslova izađe u susret. Mi smo im uputili zamolbu da nam iznajme prostor u Veleposlanstvu. Ako nam Ministarstvo ne izađe u susret, a mi držimo da je Hrvatska kuća i interes Republike Hrvatske, onda je neće biti jer su cijene najma u Tokiju za naše uvjete nenormalne.
I mnoge druge države ne mogu platiti svote koje se kreću od osam do 17 tisuća eura dnevno. Mi ne možemo, ali i ne smijemo toliko potrošiti za takvu stvar. Realiziramo li Hrvatsku kuću, u njoj ćemo imati promociju gospodarstva i turizma, a ondje bismo imali i hrvatske medije koji će igre pratiti.
Određeni broj sportaša već se kvalificirao za Tokio, a glavnina bi to trebala učiniti tijekom 2019.
– Po posljednjim podacima, imamo 119 olimpijskih kandidata u 18 sportova, razvrstanih u A, B i potencijalne kandidate, što je jako velik broj.
Ako su među tih 119 kandidata i košarkaši, onda je velika vjerojatnost da će taj broj biti manji za 12 . Jer, košarkaši se nisu plasirali niti na SP, a sada Boga mole da im se Fiba smiluje i dodijeli pozivnicu za olimpijske kvalifikacije.
– Nisam siguran da vodu pije teza o tome da u našoj košarci ne postoje programi stvaranja igrača jer ako gledamo domete naših selekcija mlađih uzrasta, one su vrlo često u europskom pa i svjetskom vrhu. Ja kao problem vidim to da nam nestaju igrači na razmeđi između juniora i seniora. Sjećam se Zemljića koji je sredinom 90-ih bio najbolji igrač jednog juniorskog EP-a pa je nestao. U kontekstu premale minutaže za naše mlade, nisam siguran da je regionalna liga najbolja stvar za naše klubove. Primjerice, ti Mađari koji su nas teško porazili ne igraju nikakvu regionalnu ligu, već imaju svoju od 14 klubova i napreduju, a mi stagniramo.
Financiranje ključ opstojnosti Je li stanje košarkaških klubova upozorenje i za klubove iz kolektivnih sportova koji su reprezentativno uspješniji od košarke kao što su rukomet i vaterpolo?
– Apsolutno je tome tako. Mi moramo shvatiti da postoji vrlo jasna i lako dokaziva korelacija između proračuna klubova i sportskog uspjeha. Svi kojima je u nadležnosti briga za sport, morat će se prema tome odrediti. Ako ne želimo financirati klubove, nemojmo od njih onda ni očekivati uspjeh, ali ni proizvodnju igrača.
Pribojava li se prvi čovjek našeg sporta za njegovu sudbinu?
– Ne bojim se ako ćemo biti racionalni. Mi u strategiju sporta, a potom i u Zakon o sportu, a to su dva temeljna dokumenta, moramo ugraditi mehanizme koji će jamčiti organizacijsku i rezultatsku opstojnost hrvatskog sporta. Treba naći prihvatljivi način financiranja sporta koji će jamčiti da će se trendovi uspješnosti nastaviti.
Jedna od mjera koju smo stalno tražili jest da sva djeca mogu do 14. godine besplatno koristiti sportsku infrastrukturu, da nema članarina. Određeni dio zemalja ima takav pristup i mi moramo shvatiti da je dostupnost infrastrukture bez materijalnog opterećenja jedan od preduvjeta.
Šuker želi na Olimpijske igre
Posebice u vrijeme kada nam se djeca premalo kreću i igraju, a previše sjede za svojim tabletima i pametnim telefonima.
– Tražili smo i da se nastava tjelesnog u školama poveća za najmanje jedan sat tjedno.
Vjerujete li da se onako uspješne Igre po hrvatski sport, kao što su bile one u Riju (10 medalja), mogu ponoviti?
– Ja u Tokiju očekujem nešto između Londona i Rija, dakle nešto između 6 i 10 medalja, a to bi još uvijek bilo puno više od mnogih europskih zemalja. Posebno me veseli mogućnost da se kvalificiraju nogometaši jer to je jedini naš loptački sport koje ana OI nije bilo. Drago mi je da predsjednik Davor Šuker ima takav stav i da mu je to jedan od prioriteta.
Godinu prije Tokija, u Minsku će se održati Europske igre? U koliko sportova ćemo nastupiti?
– Brojku vam još ne mogu reći, ali ću vam reći da je u čak 10, od ukupno 15, sportova u Minsku moguće kvalificirati se za Olimpijske igre, a u pet sportova će u sklopu Europskih igara biti održana europska prvenstva.
Uglavnom su to individualni sportovi, a od ekipnih u kojima bismo mi mogli sudjelovati to je košarka tri na tri koja je sada zaseban sport.
Jesu li te Europske igre, pred kojima je tek drugo izdanje, opravdale svoje postojanje?
– Apsolutno. Uostalom, Europa je bila jedini kontinent koji nije imao svoje igre. Ja sam osobno radio na tom projektu od njegova počeka, a sada smo upravo u kandidacijskom procesu za domaćina trećih pri čemu imamo i dva kandidata iz zapadnih zemalja, odnosno dvije članice EU.
Opovrgava li se time teza da se organizacije tih Igara žele prihvatiti samo zemlje, poput Azerbajdžana i Bjelorusije, kojima se vlada čvrstom rukom, bez puno demokratskih instrumenata. I u kojima se kandidatura ne može srušiti referendumom.
– Ja bih prije rekao da su to zemlje koje se žele pozicionirati na svjetskoj sceni kao dobri organizatori. Baku je dobar primjer. Nakon Europskih igara tamo je došla i F1, a održan je i niz drugih natjecanja.
Zemlje poput Azerbajdžana i Bjelorusije upravo putem domaćinstva sportskim natjecanjima žele izgraditi imidž i poboljšati percepciju svijeta o sebi.
Kulturnjaci,OI,monopolisti itd. samo ciclaju državnu sisu. I zato nam se može desiti da uvaženi redatelj bez srama veli da nije važan broj gledatelja u kinima.To zanima samo Amerikance,a mi smo daleko ispred njih budući da kod nas gotovo nitko ne gleda hrvatske filmove.I zaista za takvo stanje su krivi isključivo političari jer nemaju hrabrosti rješavati probleme