U posljednjih deset godina hrvatski muški rukomet zadržao se u europskom i svjetskom vrhu tog sporta. U deset godina rukometaši Hrvatske osvojili su šest velikih medalja. Na Olimpijskim igrama u Londonu 2012. godine bili smo treći, na europskim prvenstvima osvojili smo dva druga (2010. i 2020.) i dva treća mjesta (2012. i 2016), dok smo na svjetskim prvenstvima osvojili broncu 2013. godine. U tom razdoblju Hrvatsku su vodila tri izbornika – Lino Červar, Slavko Goluža i Željko Babić. Lino je osvojio dvije medalje, Goluža tri, a Babić jednu. Hrvatski igrači osvajali su u tom razdoblju i Ligu prvaka. Tako su Duvnjak, Vori i Lacković bili na vrhu s Hamburgom 2013. godine, Čupić, Štrlek i Šego s Kielceom 2016. godine, Karačić, Čupić i Cindrić s Vardarom 2017. godine te Karačić i Čupić s Vardarom 2019. godine...
Čupić bez premca
Na kraju 2020. godine sportski tjednik Max izabrao je najbolju sedmoricu hrvatskog muškog rukometa u proteklih deset godina. Na vratima je bila velika konkurencija: Mirko Alilović, Ivan Stevanović ili Marin Šego. Na kraju smo se odlučili za Alilovića koji je nekako najdulje bio na našim vratima.
Na poziciji krila nije bilo dvojbi. Manuel Štrlek na lijevom te Ivan Čupić na desnom krilu. Obojica su bila u gotovo svim akcijama, Štrlek je propustio tek EP 2020., a Čupić SP 2019. i EP 2020. godine. Obojica osim reprezentativnih uspjeha imaju iza sebe i velika klupska postignuća jer su osvojili Ligu prvaka. Ivan Čupić čak triput, jednom s Kielceom te dvaput s Vardarom. Obojica su se vratila u reprezentaciju ove godine, a koliko će značiti Lini Červaru, pokazala je utakmica protiv Mađara (31:27) u EHF Europskom kupu kada su bili među boljim pojedincima.
Na mjestu kružnog napadača imali smo jako puno dobrih igrača, no izdvojio se Igor Vori koji je igrao do 2018. godine kada se oprostio na Europskom prvenstvu na kojem smo na kraju bili tek peti na domaćem parketu. Vori je u reprezentaciji još od 2003. godine i sigurno je jedan od naših najtrofejnijih igrača. Nikad do njegove pojave nismo imali tako visokog kružnog napadača koji je sjajno igrao i obranu, posebno prednjega u 5-1 formaciji. Danas je ostao uz reprezentaciju kao direktor.
Na mjestu lijevog vanjskog pucača odlučili smo se za Domagoja Duvnjaka koji je u reprezentaciji od 2007. godine, a dugo je igrao na mjestu srednjeg vanjskog igrača. No u posljednje vrijeme igra na lijevoj strani, i to ne samo u reprezentaciji već i u svom klubu Kielu. Inače, u posljednjih desetak godina puno se igrača izmijenilo na toj poziciji. Blaženko Lacković igrao je od 2010. do 2013. pa je došao Marko Mamić, a zatim Ivan Slišković. Na tom je mjestu igrao i Damir Bičanić.
Karačić vukao Vardar
Na mjestu srednjeg vanjskog naš izbor je Igor Karačić. U reprezentaciji je od 2015. godine kada je debitirao na Svjetskom prvenstvu u Kataru. Jedan od najzaslužnijih što je Vardar drugi put osvojio Ligu prvaka, uz Duvnjaka, bio je naš najbolji igrač na putu do europskog srebra u siječnju ove godine. U konkurenciji s njim bio je Luka Cindrić, no dojam je da Luka nešto slabije igra za reprezentaciju nego što igra u klubu, a povrh svega na posljednja dva velika natjecanja bio je ozlijeđen i nije mogao pomoći Lini Červaru.
Na mjestu desnog vanjskog šutera odlučili smo se za Marka Kopljara, 210 cm visokog igrača koji je bio sjajan i u napadu i u obrani. Oprostio se od igranja u reprezentaciji, ali je još aktivan u klubu, berlinskim “lisicama”. Imao je nekih problema s ozljedama, ali sada opet igra jako dobro. Dobra je stvar što od najboljih sedam čak četvorica još uvijek igraju. Iako u godinama, Štrlek, Čupić, Duvnjak i Karačić trebali bi biti naša udarna snaga u sljedećoj godini kada reprezentaciju očekuju SP u Egiptu i OI u Tokiju.
