Cicin bliski prijatelj i biograf (“Cico – od Maksimira do Ulice pjesnika”), poznati jaskanski književnik i publicist Nino Škrabe teškim se i oporim glasom oprostio od legende zagrebačkog i hrvatskog nogometa. Od svoga, kako kaže, mlađega brata.
– Otišao je drugi zlatni osmijeh Zagreba. Od Ice (Hitreca) do Cice. Samo njih dvojica imali su takve tople, iskrene osmijehe – kazao nam je Škrabe i prisjetio se svojih posljednjih razgovora s Cicom.
– Bio je tih dana kod brata Damira u Posedarju. Pričao mi je kako su se Damir i on zajedno prisjećali uspomena iz djetinjstva na Ferenčici. Djelovao je raznježeno, ali bio je dobrog raspoloženja. A već sljedeći kada smo razgovarali bio je jako loše, deprimiran preranim odlaskom najboljeg prijatelja Duška Popovskog. Ta ga je vijest pokosila...
Cicina ostavština: Dvije dvostruke krune, dvije Lige prvaka i šok u Dugom selu
Čekali ga ko ozebli sunce
Legendarni zagrebački hakler Pop otišao je 15. veljače. Cico, na žalost, vrlo brzo nakon njega. Čovjek nepresušne životne energije, vječno nasmijan, lepršav, poletan i vitalan mladić od 64 godine ugasio se u samo dva tjedna. Najprije je bio hospitaliziran u Zadru, a potom prebačen u zagrebački KB Merkur, gdje je posljednjih dana bio u lošem stanju.
Dobivali smo informacije s odjela da je pri svijesti, ali da nije u stanju verbalno komunicirati. Još u nedjelju poslijepodne kazali su nam da je stabilno. A onda, u ponedjeljak ujutro, šok! Cico je preminuo! Spomenuli su nam nekakvu bakteriju, prokletu bakteriju, ali to sad više nije ni važno.
Jer, našega Cice, idola svih dinamovaca još od 1974., kada je taj zlatni osmijeh prvi put zabljesnuo u Maksimiru, više nema! Otišla je Dinamova ikona, Dinamova prva maskota, Dinamov kapetan, onaj koji je 1980. na beogradskoj Marakani držao govor nakon osvajanja Kupa, onaj koji je 1982. Zvezdi zabio glavom bacivši se unatrag...
– Osjećam se kao da mi je sin umro! – kazao nam je jučer utučeni Miroslav Blažević.
Po čemu pamtite Cicu?
– Pamtim ga kao jednog najavljenog talenta, veliku Dinamovu zvijezdu još u najranijoj mladosti. Kada sam došao u Dinamo, on je morao ići u vojsku. A ja sam ga čekao ko ozebli sunce jer sam znao da ću bez njega teško realizirati zamišljeni cilj. Srećom, došao je na vrijeme... Cico je svoju igračku klasu demonstrirao i u Austriji, kasnije je postao i veliki trener. U Iranu smo bili suparnici. Ali nikada se naš odnos nije mogao poremetiti.
Kad je bio igrač, ja sam povlačio poteze koje nisam trebao objašnjavati nikome. Ja sam bio šef, a znao sam da je malo deficitaran sa snagom jer je bio u vojsci, falile su mu pripreme. Jednom sam ga bio izostavio iz momčadi, a nitko to nije bio shvatio. I nitko nije imao kuražu da kaže ‘to nije dobro, šefe’. Tko bi to rekao, taj bi letio odmah!
Bio je izvanserijska klasa
Znači, to je bilo vaše jedino razilaženje s Cicom?
– Ma, nije bilo razilaženja. On je bio jedan od glavnih igrača u Dinamovoj povijesti! I moj veliki, ako ne i najveći adut. I danas pouzdano znam da ne bi bilo moguće osvojiti prvenstvo u onoj konkurenciji da nije bilo njega i njegove nadarenosti – ističe Ćiro.
Posljednji Cicini dani: Smrt prijatelja ga je dotukla, tada je sve krenulo nizbrdo
Kakav je Cico bio trener?
– Odličan. Kakav je bio igrač, takav je bio i trener. Kao izbornik bio je izuzetan jer je postigao rezultat u kvalifikacijama kakav nitko od nas nije uspio postići.
Je li njegov sin Niko bio nadareniji nogometaš od Zlatka?
– Nije. Ja sam trenirao obojicu; Niko je bio jako nadaren, ali Cico je bio izvanserijska klasa! – zaključio je potreseni Miroslav Blažević.
Na žalost, njegova šampionska generacija iz 1982. izgubila je jednoga od svojih najvećih dragulja. Već otprije nema Dragana Bošnjaka, Ismeta Hadžića, Zvjezdana Cvetkovića i Čede Jovićevića, nedavno je otišao i Davor Braun, a sada i neponovljivi Cico Kranjčar, koji je, nastupajući ‘82. samo u proljetnom dijelu u 17 nastupa postigao 12 pogodaka.
Zlatko Kranjčar bio je nezamislivo talentiran, upravo genijalan nogometaš, ali nikada nije dobio zadovoljštinu da zaigra na Svjetskom nogometnom prvenstvu, a nije bio ni Večernjakov laureat u izboru nogometaša godine. Iz njegove generacije taj su trofej osvojili Velimir Zajec (1979. i 1984.) i Marko Mlinarić (1987.),
Zlatko Kranjčar iza sebe ostavio je suprugu Elviru, sina Niku i kćer Lanu, unuke Sophie, Eloise i Louisa (Lanina djeca), te unuku Loree iz Nikina prvog braka. Hrvatski nogomet u kratkom je razdoblju, nakon Otta Barića, ostao bez još jednog izbornika, a Dinamo, nakon Zambate i Rore, bez još jedne prave legende.
***
Zlatko Kranjčar rođen je 15. studenoga 1956. u Zagrebu. Za Dinamo je između 1973. i 1983. nastupio 556 puta (prijateljske i službene utakmice). Više nastupa od njega imaju samo Ladić 802, Mlinarić 613, Bogdan 595 i Kokotović 559.
S Dinamom je dvaput osvojio Kup Jugoslavije (1980., 1983.) i jedan naslov prvaka (1982.). Nakon Dinama, igrao je u bečkom Rapidu s kojim je osvojio čak osam trofeja, od toga dva naslova prvaka.
Za reprezentaciju Jugoslavije nastupio je 11 puta i postigao tri pogotka, a za Hrvatsku dva puta. Bio je prvi kapetan Hrvatske u povijesnoj utakmici sa SAD-om u Zagrebu.
Bio je pravi zagrebč anec...Čovjek s Bečkim manirima u ophođenju..