Hrvatska reprezentacija sad već ima kronični problem s realizacijom. Nije to šokantna prijelomna vijest s Eura, nego već ukorijenjena slabost koja se manifestira u najmanje posljednjih deset utakmica u kojima je, usput rečeno, naša momčad ostvarila čak šest poraza i samo dvije pobjede, nad Ciprom (1:0) i nad Maltom (3:0).
U obje te utakmice konstatirali smo do sada nezabilježen kreativan grč i golgetersku blokadu pa smo tako maltešku bravu bili otključali tek nakon sat vremena igre. Bilo je to znakovito upozorenje...
Protiv velesila smo nemoćni
Pogotke, naravno, donose šanse, šanse nastaju iz igre, a igra, kamo nam je nestala igra? Prigodni webovski naslov bio bi – Sjećate li se Hrvatske koja nešto igra?, i onda bismo, listajući almanahe, došli do toga da je Hrvatska u posljednje dvije godine izvela samo dvije dojmljive predstave: sa Španjolskom u Zagrebu (3:2) i sa Slovačkom u Trnavi (4:0).
I da protiv najjačih suparnika, Francuske, Portugala, Belgije i Engleske, zapravo nije imala nikakvu šansu. Što znači da smo opet svedeni u realne okvire, u kojima velesilu predstavljamo reprezentacijama iz kategorije Slovačke, Walesa, Azerbajdžana ili Mađarske. Naravno, i Češkoj i Škotskoj, 40. i 44. selekciji sa svjetske rang-liste. Što prije to prihvatimo kao novu realnost, to će manje bolni biti porazi od najjačih.
Kakva je ubojita moć Hrvatske u 2021. godini, odnosno u posljednjih deset utakmica, od naše posljednje važne pobjede, nad Šveđanima u Zagrebu? Dakle, u tom razdoblju Hrvatska je u samo dvije utakmice bila postigla po tri pogotka; prijateljskoj s Turskom (3:3) i kvalifikacijskoj sa slabašnom Maltom (3:0).
U tih deset utakmica Hrvatska je imala petoricu strijelaca, a samo jedan od njih bio je napadač, Budimir protiv Turaka. Najbolji naši golgeteri tako su postali Brekalo, Pašalić, Kovačić i Perišić s po dva pogotka, jedan je postigao Modrić, a jedan je bio autogol.
Ako napadači pate, onda im sustav igre očito ne odgovara, a taj podmukli soj pustio je nitko drugi nego – izbornik. Međutim, Zlatko Dalić u inovacije se počeo upuštati postavši svjestan da mu momčad više nema moć kakvu je nekada imala te da je sustav 4-2-3-1, s kojim je došao do srebra, pročitan i predvidljiv. Nema ništa lošega u eksperimentiranju i istraživanju novih oblika života, dapače poželjni su i nužni. Problem nastane kada novi oblici života u startu pokažu nepopravljivu zakržljalost, a izbornik se suoči s povrijeđenim taštinama svojih zanemarenih aktera. I onda imamo i nezadovoljnoga izbornika, koji je prisiljen ulaziti u kompromise, i nezadovoljne pojedince među igračima.
Nije lako izborniku Daliću
Zlatko Dalić u ovom času ne zna tko je naš prvi napadač; ne zato što bira među “killerima” svjetskog formata, nego među onima koji su najmanje sterilni. A njihove brojke izgledaju ovako: Rebić 790 minuta, Petković 263 minute i Kramarić 302 minute bez pogotka za reprezentaciju. I sad ti izaberi; i sustav igre, i prvu špicu, i krila koja će “hraniti” tu špicu? Nije lako Zlatku Daliću...
Ali, možda mu možemo i pomoći. Vratimo se na čas na rujan 2019. i hrvatsku rapsodiju protiv Slovačke u Trnavi. Tih 4:0 ostvarili su: Livaković; Bartolec, Lovren, Vida, Barišić; Modrić, Brozović; Perišić, Vlašić, Rebić; Petković. Svi oni, osim Bartoleca, danas su u Rovinju. Možda je vrijeme da se vratimo na stari oblik života...
Od srebra se vidi da je trener limitiran. Ocito ne zna dici momcad i naci pravu postavu i taktiku. Biscan bi ga trebao nasljediti - samo steta zbog ovog prvenstva. To se moglo ranije rijesiti...