Takav brutalni debi na izborničkoj klupi Igor Štimac sigurno nije odsanjao ni u najgorim noćnim morama. Em je dobio (očekivanu) porciju zvižduka s poljudskog sjevera, em je izgubio utakmicu, em su Švicarci propisno igrački “ispljuskali” našu momčad.
Bolniji od 2:4 rezultata svakako je način kojim je naša nacionalna vrsta upisala prvi poraz pod Štimčevom komandom. Kleo se, naime, Štimac na vlastitu snagu nadahnuća i motivaciju poput Ćirine, a baš je na tom planu momčad najviše podbacila!
Jer, porazi u prijateljskim utakmicama protiv imalo jačih suparnika za nas su uobičajena stvar, na njih smo navikli kao “tovar na batinu”. Dovoljno je da suparnik zaigra ozbiljno, disciplinirano i čvrsto, te da u svojim redovima ima samo jednog izvanserijskog igrača i nikad sigurnija oklada protiv Hrvatske! Tako je bilo sa Švedskom u Zagrebu uoči Eura (briljirao je Zlatan Ibrahimović), tako je bilo i sad na Poljudu - maestralan je bio Xherdan Shaquiri, a zabijao je naš Mario Gavranović, kojeg još srce boli što se HNS nije malo više angažirao da ga dovede...
Hrvatska, koja je prije nepuna dva mjeseca pljeskom ispraćena s Eura i ovacijama dočekana u domovini, u Splitu je bila nalik raspuštenoj grupi turista, kojima je u sklopu razgledavanja Dalmacije turistička agencija osigurala i igranje “prave” utakmice na Poljudu! No, i ti bi se turisti više borili, više trčali i bili discipliniraniji u igri od naših najboljih nogometaša, kojima je i izbornik “zavrtio glavu” čudnim sustavima igre u kojima se, dokazano, nikad nisu snalazili.
Najvažnija pouka koju Igor Štimac mora izvući iz debitantskog debakla, svakako je ta da se ni na koji način ne smije uspoređivati sa Slavenom Bilićem! Dosad su njegove glasne frazetine o nekom novom načinu igre ulazile na jedno, a izlazile na drugo uho, međutim kad smo u prvoj provjeri vidjeli da on doista misli ozbiljno, zazvonio je alarm.
Nejasno je, naime, kako to Štimac misli igrati neku novu igru s ovim, “starim” igračima, za koje svi odavno znamo koje su im mane, a koje vrline. Ne postoji nikakav čarobni štapić pa da Štimac odjednom da Niki Kranjčaru brzinu, agresivnost i disciplinu, ili da Mandžukića gurne u neki sustav, ili da od Rakitića očekuje da grize poput “pit bulla” i zabija golove glavom... Jedini način da Igor svojim vizijama preporodi Hrvatsku, jest da, ako je već takav “šerif”, pozove nekih novih 20 igrača za koje je siguran da će donijeti “visoki pritisak, pobjednički mentalitet, agresiju i igru nalik Španjolskoj”!
Ali... I Štimac zna da su to nebuloze, ovo su, uz neke iznimke, najbolji igrači koje Hrvatska ima. K tome, Štimac mora biti sretan što je naslijedio od Bilića dobro uigranu i komponiranu momčad, koju se uvijek može poboljšati s dva-tri logična poteza uvođenjem nekih igrača koji su trenutačno u odličnoj formi, ili, pak, više odgovaraju zbog suparničkog načina igre.
Ali, posve je nepotrebno bilo kakvo kemijanje i traženje nemogućeg. Štimac se mora prestati opterećivati Bilićem, koji je bio uspješan izbornik i mora nastaviti tamo gdje je Slaven stao. Napravi li korak više, bit će sjajno i svi ćemo ga hvaliti, neće se više nikom morati ispričavati.
Dakle, Igore, pamet u glavu i drži se onoga što imaš, ne pokušavaj pretvarati pijesak u zlato. Čini mi se, naime, da to još nikome do sada nije uspjelo...
Kolumna Predraga Jurišića objavljena je u sportskom tjedniku Max!
