Jutro nakon prijateljske utakmice između rukometnih reprezentacija Hrvatske i Njemačke ne govori se o igri, taktici, rezultatu, novim igračima u našoj reprezentaciji, ne govori se o dobrim igrama Pavlovića, Šege, Mandića no o hrabrom Matanoviću koji je šokirao Wolffa sjajnim izvedbama sedmeraca. Govori se samo o praznim tribinama zagrebačke Arene. Jer, samo 4000 gledatelja najblaže je rečeno katastrofa. Puno je pitanja, ali i puno odgovora zašto je to tako.
Ponajprije, prijateljske utakmice u većini slučajeva ne privlače toliko gledatelja kao one natjecateljske. Zagreb je grad koji ne mari za prijateljske susrete bez obzira na to je li riječ o rukometu, košarci, pa čak i nogometu. Čak nije bitno je li rukometni suparnik Njemačka, Francuska ili Turska. Došao bi isti broj gledatelja. Da ljudi vole natjecateljske utakmice, dokazuju kvalifikacijske za odlazak na Europsko prvenstvo 2020. godine. Tako je bila puna dvorana protiv Švicarske u Osijeku (3600 gledatelja), Srbije u Zadru (6500 gledatelja) te Belgije u Poreču (2800 gledatelja). Daleko od toga da Zagreb ne voli rukometnu reprezentaciju. Naprotiv, na utakmicama Svjetskog i Europskog prvenstva Hrvatska je uvijek imala podršku 15.000 navijača u Areni.
Djeca spašavala atmosferu
Netko će reći da bi bilo puno više gledatelja da se ulaznice nisu naplaćivale. A nisu bile jeftine – 70 i 100 kuna. I sreća je ih se podijelilo jako puno. Suprotno, na tribinama bi bilo možda tisuću navijača s kupljenim ulaznicama. Prvi je put u Areni na rukometnim utakmicama bilo više djece na tribinama nego odraslih. I dobro je da su bila jer bi cijela priredba bila fijasko. A i ovako je bila.
Hrvatski rukometni savez dodatno je zatvorio gornji prsten. Kao da su i sami bili svjesni da Njemačka sredinom listopada, tijekom radnog dana, neće privući puno gledatelja. Pa makar bila riječ o reprezentaciji koju na gostujućim utakmicama, na velikim natjecanjima, uvijek prati velik broj navijača.
– Nisam razočaran, rekao bih, očekivano. Za pozivnicu treba i jak, dobar Zagreb, moramo djelovati u sinergiji jer jedni bez drugih teško možemo. Siguran sam da će na Euru u Austriji publika biti s nama – rekao je Lino Červar i tako načeo još jednu temu zašto nije bilo navijača.
U vrijeme kada je PPD Zagreb bio jak u Europi tražila se ulaznica više. Danas, kada PPD Zagreb u skupini Lige prvaka ima pet poraza u pet utakmica, pad gledatelja je vrtoglav. Ove sezone PSG je u Areni gledalo 5800 ljudi, a Szeged još manje (3700). U prošloj sezoni najveći posjet bio je na utakmici protiv PSG-a (9134), a prije dvije sezone protiv Vardara (9200). Posljednji put zagrebaši su u dvorani imali više od 10.000 gledatelja 2017. godine. Odlučujuću utakmicu protiv Celja za prolaz među 16 najboljih gledalo je 11.500 gledatelja, a iste godine na susretu protiv Vardara u 16-finalu došlo je 12.250 ljudi. Ne tako davno imali su zagrebaši dupkom punu Arenu. Bilo je to u sezoni 2015./2016. kada je PSG u četvrtfinalu gledalo 15.200 ljudi. Toga se dobro sjeća tadašnji, ali i sadašnji trener “plinara” Veselin Vujović.
Rukometni rezultati u padu
Da je kojim slučajem PPD Zagreb prvi vrhu na tablici skupine, da je kojim slučajem pobijeđen PSG ili Szeged, vjerojatno bi na susret protiv Njemačke došlo puno više ljudi. Rukometni rezultati su u padu, to je činjenica. Klupski pogotovo. Reprezentacija od 2016. nije osvojila medalju na velikim natjecanjima. Sve su to razlozi zašto je Arena bila prazna.
Mnogi se pitaju zašto reprezentacija protiv Njemačke nije igrala u nekom drugom gradu, Osijeku, Varaždinu, Poreču ili Zadru... Odgovor je jednostavan. Da se igralo izvan Zagreba, organizacija bi bila zahtjevnija jer ovdje nije riječ samo o susretu muških nego i ženskih reprezentacija. Gosti su vjerojatno inzistirali da to bude Zagreb kako ne bi trošili puno vremena na prijevoz, posebice da se igralo u Varaždinu ili Poreču, gradovima koji nemaju aerodrom. Arena je jedina dvorana u Hrvatskoj koja svima pruža veliki komfor. Pa i gledateljima. Samo što gledatelji nekako u posljednje vrijeme taj komfor ne koriste.
A da se novinar, kad se već uhvatio ove teme, zapita koliko je i ovaj medij pridonio nezainteresiranosti? Koliko je ovaj novinar objavio tekstova u najavi utakmice, a da bi naveo ljude da dođu? Umjesto da se danima najavljivala utakmica, nitko nije niti znao za nju. Što se općenito savršeno uklapa u medijsko praćenje rukometa koje je nikakvo. Dovoljno je pogledati ovu stranicu posvećenu rukometu.