I 16 godina nakon odlaska košarkaškog Mozarta Dražena Petrovića nitko ne želi vjerovati da ga više nema. Pravi vođa, čovjek kojem u riječniku nije postojalo ne mogu, tog se kobnog popodneva 7. lipnja 1993. vraćao s utakmice protiv Slovenije. Utakmice koja Hrvatskoj ništa nije značila.
Hrvatska je izgubila, Dražen je ponovno bio najbolji na terenu, zabio je 30. Kući nije želio sa suigračima, otišao je automobilom. Nažalost autocesta kod Denkendorfa bila je kobna za našeg Amadeusa.
Sve koji su uz njega bili na terenu činio je boljima. Za Dražena nije bilo izgubljene lopte na terenu, a svaka odlučujuća lopta najsigurnija je bila u njegovim rukama.
Vodio je Cibonu do dva naslova prvaka Europe 1985. i 1986. godine, nakon čega je otišao u madridski Real. I kad su Španjolci gostovali u Zagrebu pokazao je koliko mrzi gubiti. U posljednjim trenucima imao je dva bacanja koja bi Realu donijela minimalnu prednost pred uzvrat. Brat Aleksandar koji je bio igrač Cibone mu je dobacio da nešto promaši, ionako će u uzvratu slaviti. Dražen se samo nasmijao i pogodio oba.
Nakon samo godinu dana u Realu prelazi preko Velike bare u Portland Trail Blazerse. Iako su igrali veliko finale Dražen nije bio zadovoljan. Pretežno je bio na klupi, a to nikad nije volio. Odlučio se na odlazak. Nova destinacija bio je New Yersey. 1992. proglašen je igračem koji je najviše napredovao, a na reprezentativnom planu vodio je Hrvatsku do olimpijskog srebra u Barceloni.
I onda se blistava karijera ugasila u jednom trenutku oko 17 sati i 20 minuta 7. lipnja 1993. na autocesti kod Denkendorfa.
Dražen će zauvijek ostati u našim srcima, i zato hvala ti, kapetane za sve.
Svoju si dobrotu ostavija svima, nekoj novoj dici igru s Baldekina.
